Dan kada nas je napustio kapetan Hajro: “Sutra kad bih izgubio život, ne bi mi bilo žao”

Nakon njegove pogibije Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost

Danas se navršava 27 godina od kada je u odbrani svoje domovine poginuo heroj Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro.

Rođen je prvog januara 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.

Mehin i Zejfin sin, imao je dva brata i dvije sestre, a u braku sa suprugom Radenkom dobio je kćerku Lejlu i sina Zlatka.

Njegov saborac i nasljednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak ističe kako je nakon Zvornika i Bijeljine bilo za očekivati da će i Teočak biti na udaru.

– Kapetan Hajro je bio komandir Stanice javne bezbjednosti Ugljevik, te je, prema njegovim riječima, dobro znao šta će se desiti i prešao je u Teočak. Počeo je kod naroda buditi svijest, pripremati ih za ono što slijedi. Napravio je manje jedinice jer je imao dobru procjenu da će agresor napasti preostala muslimanska sela u općini Zvornik. Otišao je s nama, sa dobrovoljcima, da probamo spasiti šta se spasiti da. I gore je jako doprinio da se narod organizira. Vjerujem da bi na našem kantonu puno više muslimana stradalo i ne bi Teočak opstao, pa i Sapna, Kalesija, dobar dio Tuzle bi stradao da nije bilo kapetana Hajre i njegovih boraca – priča Avdičević.

Ističe kako je Mešić bio veliki patriota, čovjek prije svega.

– Imao je dvije strane, za borce i paničare, sa borcima nije bio komandant već prijatelj koji bi im dao krvi. A sa paničarima je stvari rješavao drugačije, naglo, u kost – kaže Avdičević.

Kada je krenuo u odbranu domovine, njegova porodica je, kaže, ostala nezaštićena, a kasnije se vratio po njih.

-Žena i djeca su bili zajedno sa nama, bili na linijama, u zoni ratišta. Djecu smo nosili zajedno sa njim, prelazili smo zajedno kroz srpske linije – prisjeća se Avdičević.  

Sjeća se da je, nakon uspostavljanja linija u Sapni i Teočaku odlučio da krene prema Kamenici i pruži pomoć.

– Kamenica je bila opkoljena, a nakon Kamenice bi nastavio prema Srebrenici. On je 13. oktobra izveo akciju prema Kamenici, krenulo je veoma dobro i sve je bilo kao med i mlijeko, ali jedna minobacačka granata je pala blizu njega, dobio je geler u predjelu bubrega. Samo je uspio reći da je pogođen. Iako je tu bilo i sanitetsko vozilo, on nije izdržao, podlegao je – kaže Avdičević.

Ističe da će svog saborca pamtiti samo po dobrom.

– Mučilo me to što je brzo, rano izgubio život. Da je on nastavio dalje, Srebrenica ne bi doživjela što je doživjela, linije Federacije bi bile u pun boljoj poziciji, bilo bi drugačije – tvrdi Avdičević.

Mešić je bio član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima zvorničke i ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade, piše portal heroji.ba.

Nakon njegove pogibije Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.

– Sutra kad bih izgubio život ne bi mi bilo žao jer mislim da sam poprilično doprinio da se odupremo tom našem agresoru – riječi su kapetana Hajre.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

Mirzet Hamzić, njegov saborac, ranije je kazao kako je imao veliki autoritet među vojnicima koji su bespogovorno slijedili njegove namjere.

– Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju! – govorio je 1992. godine Hajrudin Mešić.

Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti”.

Prva teočanska brigada prvi put se spominje 04.7.1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka. Zvali su ih “Lavovi Teočaka”, piše portal heroji.ba.

Prva teočanska brigada, 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”, tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca.

Izvor:  Faktor