Fikret Hodžić: Stvarno mi je to smiješno. E, više mu nije smiješno

Naslov ovog teskta je izjava Fikreta Hodžića koju je dao netom nakon povlačenja majica sa motivom srebreničkog genocida iz prodaje. Zamišljeno je bilo, da Udruženje “Majke enklave Srebrenice i Žepe” od prodaje tih majica dobiju 5 KM, ostalo je trebalo pokriti troškove proizvodnje. Majice su koštale 25 KM.

Digla se halabuka i teške optužbe, majice su brzo povučene iz prodaje. Javnost se pitala da li to mladi TV voditelj želi zaraditi i “brendirati genocid u Srebrenici”? Bilo je i tada kao i danas, saopštenja i pravdanja. Objašnjavanja motiva, humanizma i tobože ljudskosti. “Iskren sam i kod mene nikada nije bilo nikakvih mrlja niti negativnih komentara u vezi s bilo čime. U sve ovo sam ušao malo previše emotivno i možda je to moj najveći problem” rekao je Hodžić u intervjuu za magazin Azra. Bilo je to prije nešto manje od 4 godine.

Priča je brzo zaboravljena a Hodžić se u medijima pojavljivao u ulozi TV voditelja, poljoprivrenika, povratnika. Uspješnog mladog čovjeka koji je pokrenuo biznis u svom rodnom kraju. I ko bi pomislio da će se u toj zaista lijepoj priči opet morati pravdati nekome, objavljivati saopštenja i motive očito pogrešnih poteza koje je povukao. Motiv za zaraditi novac nije sporan, imaju ga gotovo svi, naročito uspješni biznismeni za kakog se i Hodžić očito smatra. Sporna su objašnjenja.

Četiri dana prije izbijanja afere “Srebrena malina na respiratorima”, Hodžić je nonšalatno tvrdio da nema nikakve veze sa nabavkama, da je imao kontakte, a ništa nije potpisao. Novinare koji su ga pozvali, kao i kompletnu javnost pokušao napraviti budalama koje zivkaju bez povoda i ometaju ga:

“Ne znam koliko je vaša informacija provjerena i ko vam je dao, ali bojim se da niste na pravoj adresi. Stvarno mi je to smiješno i nemojte me pogrešno shvatiti.”

Vrlo brzo se prestao smijati kada su u javnost dospjeli dokumenti u kojima se pokazuje da je na netransparentan način, za svoju firmu koja nema dozvolu za nabavku medicinske opreme nabavio respiratore sumnjivog kvaliteta u vrijednosti od 10,5 miliona KM.

Bilo je vrijeme da se ponovo oglasi i objasni svoje motive. U prvom će navratu Hodžić saopštiti:

“Posao smo uspješno završili jer poštujemo zakone i procedure, ne petljamo i ne varamo. Volimo zemlju i poljoprivredu, ali nismo “poljoprivredno gazdinstvo”. Da su nas oni koji se danas predstavljaju da znaju sve o nama nekada posjetili u Srebrenici, da su navratili do Sućeske, znali bi da iza nas stoji samo mnogo rada. Podršku nismo ni očekivali, ali poštedite nas i nepravednih i zlonamjernih napada. Posao s nabavkom respiratora za Federaciju, iako je imao i humanitarni karakter, prije svega, bio je trgovina. U toj trgovini naša kompanija “FH Srebrena malina” d.o.o. zaradila je određeni novac. rekao je između ostalog Hodžić.

I u tom se prvom saopštenju lako dao namirisati patriotizam, selo Sućeska i Srebrenica.

Novinari su nastavili istraživati pa se od dana objavljivanja priče o spornoj nabavci pronašlo još mnogo nepravilnosti, dozvola za nabavku stigla je poslije nabavke, škripi sa fakturama i carinama. Tužilaštvo pokreće istragu, upliće se i SIPA. Hor bečkih stranačkih dječaka pjeva pjesmu: “Nismo mi, nismo mi, neka SIPA provjeri.” Premijer Novalić nije doktor, Solak se ne oglašava, Džaferović govori ma nek su respiratori stigli ostalo ćemo lako. A Hodžić shvata da je vrijeme za novo obraćanje:

“Prvo su rekli da nemam dozvolu za uvoz respiratora pa se onda desilo da imam. Onda su rekli da sam zaradio pet miliona, a evo dok ovo pišem stiže vijest da sam nešto manje od miliona. Siguran sam da će ova cifra ići još dosta niže. Također, vjerujem da će u danima koji dolaze biti još mnogo laži i “dobro” spremljenih plaćenih tekstova. Uspjeli su u tome, priznajem. Odlučni su zapravo da uništite ono što su neki započeli 1992. Šteta je ogromna”

I u tom je posljednjem bilo brige o našoj napaćenoj zemlji. Novinari koje je namah slagao postali su plaćenici. Hodžić odlazi, najavljuje da će se najvjerovatnije predati i da sa ovakvim narodom ova zemlja nema budućnosti. Nešto manje od miliona će valjda biti dovoljno da se u toj novoj zemlji živi bolje, a ne da se pati sa nama naopakim.

Danas će mediji objaviti da je ta zemlja iz koje će Fikret kaže otići, njegovom gazdinstvu ili kompaniji dala poticaj u iznosu od 200 hiljada KM. Da je od novca tog naopakog naroda koji ne shvata da je opet htio pomoći započeo biznis na koji je toliko pnosan. Ta izvrnuta percepcija da on nekome pomaže, a da njemu ne pomaže niko očito je samo dobar PR.

Postoji i ona stara pošalica u kojoj unuk pita nanu da posadi maline na njenoj zemlji, nana pita: Hapsi li se za to?

– Ne hapsi nano za maline.

Onda nemoj ni saditi, odgovori mu nana.

Nemoj nam ni ti Fikrete pomagati, nemoj nas ni braniti.

(Oslobođenje)

Loading..