Fra Petar Matanović: Srebrenica je savjest Evrope, ali i onih koji niječu tu tragediju

I nebo je plakalo tih julskih dana 1995. godine od razmjera zločina i patnji kroz koje su prošli Srebreničani koji su stigli na područje tuzlanske regije, rekao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) fra Petar Matanović, tadašnji gvardijan Franjevačkog samostana svetog Petra i Pavla u Tuzli, a sadašnji župni vikar Župe Rođenja blažene Djevice Marije u naselju Ulice, pored Brčkog.

-Dobro se sjećam toga. Bila je to vrlo teška, mučna situacija. Neko je kišno vrijeme bilo. I samo je nebo plakalo baš tih dana. Sjećam se svih tih šatora na aerodoromu u Dubravama i pored aerodroma. Susret sa tim ljudima koji su dolazili u valovima, u pretrpanim kamionima, žene, djeca, starice i nešto staraca, jako je teško opisati. Duša te jednostavno boli – priča fra Petar, koji je bio jedna od prvih osoba koja je dočekivala prognane Srebreničane.

Kaže kako mu je u tim trenucima padalo na pamet kako bi, s obzirom na sve što se dešavalo u tom nesretnom ratu u BiH i na području Srebrenice, moglo biti revolta lokalnog stanovništva prema sunarodnjacima onih koji su činili zločine.

-Plašio sam se za pravoslavce, možda i za druge. Bilo je tu raznih kombinacija i priča – kaže fra Petar.

Potresna svjedočenja Srebreničana

Uključio se, kaže, u organizovani doček prognanih Srebreničana koliko je bilo moguće zajedno sa tadašnjim muftijom tuzlanskim Huseinom efendijom Kavazovićem i načelnikom Općine Tuzla Selimom Bešlagićem kao najvećim autoritetom tog vremena u tuzlanskoj regiji. U svemu je učestvovao, kaže, i vojni vrh Drugog korpusa Armije RBiH, policija…

-Svi smo se mi na neki način uključili u to da te ljude s jedne strane dočekamo dostojanstveno koliko je to moguće. S druge strane, da tu atmosferu ugrijanu, koju smo očekivali da bi mogla eksplodirati, da je retuširamo, smirimo. Iznenadio sam se kada su ti ljudi na koncu došli. U susretu sa njima vidio sam da je veliki dio tog mog straha neopravdan. Bilo je par incidenata na području Slavinovića, ali su brzo retuširani. Tako da smo praktično, uz takvo jedno zlo koje se dogodilo, odjedanput doživjeli i jedno veliko dobro – strpljivost tih ljudi koji su došli, iscrpljeni, zabrinuti… Može se samo zamisliti kako je to bilo. Ostali sinovi, muževi, djeca po tim šumama negdje, ne znaš ni šta ni kako – navodi fra Petar.

U trenutku dolaska Srebreničana u tuzlansku regiju fra Petar kaže kako je imao nekakve druge koncepte, i da je, veli, bio vlast, vjerojatno bi na drugi način postupio.

-To sam mislio i tada i sada. Ali, tako kako smo se organizovali, dobro smo uspjeli – istakao je fra Petar.

Imao je, kaže, dobru suradnju sa austrijskim Caritasom i Caritasom Tirola. Upravo tih dana, jula 1995. godine, trebalo se, kaže, usmjeriti oko 70 tona vrlo kvalitetne hrane za Caritas Tuzla.

-Onda smo u dogovoru sve to poslali u Logistički centar za izbjeglice, da bismo mogli taj svijet nahraniti, dočekati… Prva donacija, javna, bila je upravo ta donacija Caritasa – kaže fra Petar.

Posjećivali su tih dana jula 1995. godine, veli on, razna mjesta, škole, gdje su izbjeglice bile smještene. Jedan dio njih je, kaže, bio smješten prema Solini, u školi, Kreki…

-Nastala borba kako osigurati sve te ljude. Dobro smo isposlovali donaciju te i sljedeće godine. To je značilo da svi koji su imali nedovršene kuće, mogu ih završiti pod uvjetom da na dvije godine prime po jednu obitelj koja može stanovati, bilo da je to u pitanju potkrovlje, dogradnja. I to smo finansirali. To je bio jedan vrlo značajan program – navodi fra Petar.

Jedan program je bio, ističe fra Petar, dočekivanje i rad sa silovanim ženama, a bilo ih je puno.

-Tu sam sarađivao sa humanitarnom organizacijom Amica iz Tuzle. Znam dobro da smo određenu sumu novca, koja nam je bila na raspolaganju, dodijelili. Dio pomoći realizirali smo uz organizaciju Cap Anamur, Liječnicima bez granica, koji u sarađivali u svemu tome. Pomagali smo koliko smo mogli tim jadnim, mladim ženama, koje su imale razne tragične priče i svjedočenja. Mnoge sam od njih susreo i sa njima razgovarao – sjeća se fra Petar.

Velika opomena

U svemu tome što ga, veli, i do dan-danas nekako najpozitivnije iznenadilo ili stvaralo mu pozitivnu klimu jeste čudesna strpljivost “našeg naroda”.

-Taj naš narod, napaćeni, bosanski, te žene, pokazali su zaista čudesnu strpljivost. Ja sam znao doći u fratarskoj uniformi u školu, prolaziti, a nikada nisam čuo lošu riječ. Nego, kada bih se obratio, pitao, kako ste, šta ste, imao sam jedan tako fini odgovor tih nena, majki… To mi je ulijevalo nadu, odnosno potvrdilo se ono što sam i mislio, da naši narodi nisu ratovali jedni protiv drugih, već da su nas u to uvele te loše politike naših predstavnika. Vjerovao sam da mi možemo zajedno, da je nama prirodno biti zajedno, a da iako postoji neka gorčina, ona je tu više iz straha, postoji više iz neupućenosti pojedinih ljudi – cijeni fra Petar.

Služilo se, veli, onim Gebelsovim, da stotinu puta izgovorena laž postaje istina, “a tih laži mi”, kaže fra Petar Matanović, “imamo bezbroj”.

-Mi govorimo o genocidu u Srebrenici. Genocid u Srebrenici je dio genocida koji se događao i na drugim prostorima Bosne. Jednostavno, bio je to plan, projekat. Tu je najviše došlo do eskalacije, u Srebrenici. Ali, i ovaj prostor Posavine, mi znamo za neki datum kada je tu uništen jedan broj života kraj puta, kada je naišla razularena paravojska i pobila te ljude. Svaki naš kraj pamti takav neki događaj. To što se tamo desilo, u Srebrenici, trebalo bi nam biti samo velika opomena kako ljudski um može potamniti, danas jedan, sutra drugi, jedne, druge ili treće grupacije. Kada govorimo o genocidu, a o njemu treba govoriti otvoreno i jasno, ne smijemo zaboraviti ni neka druga zla u povijesti, koja su se događala. Ako je povijest učiteljica, mi trebamo postati malo bolji učenici, ali i malo bolji njeni predavači – navodi fra Petar.

Potrebno je od povijesti, cijeni fra Petar, ukloniti svaku hegemonističku ideologiju i ideologiju u kojoj se samo jedni proglašavaju krivima, a neki drugi nisu.

-Ali, treba, ipak, priznati – ovdje je bilo veliko zlo i ono je veliko i vapi za pravdom, ne daj Bože osvetom. No, trebamo napraviti da se više nikada ne dogodi. Trebali bi današnje strukture, i oni koji su na vlasti i oni koji su u crkvama i religijskim zajednicama, nekako biti pomirljiviji, sa puno razumijevanja, pa kada govorimo i o tim našim neprijateljima, znati da su dio nas i da mi to sutra možemo postati njima ili obratno. Iz toga treba da izvučemo jednu novu budućnost u kojoj trebamo živjeti – kaže fra Petar.

Na početku rata, u februaru 1992. godine, u Tuzli su, kaže fra Petar, organizirali zajedno Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Pravoslavna crkva i Katolička crkva molitve za mir u svim bogomoljama, držali govore, molili…

-Moram priznati da sam osjećao da nismo iskreni u molitvi. Malo strožije sam, moram to reći, na jednom skupu zazvao Božije ime u tom smislu da nam ne uzme za zlo, jer mislim da nismo dovoljno spremni za mir. Postojala su najmanje tri programa za Bosnu koja su bila jasna. A, trebao nam je samo jedan program – kako sačuvati mir, kako sačuvati ljude unutar Bosne i kako se dogovoriti o jednom mirnom tijeku vremena. Jer, zašto ratovati? No, poučen primjerima iz Hrvatske 1991. godine vidio sam da nema dijaloga – da će tu biti prolom. Molio sam Boga, pomozi nam, da barem dostojno prođemo kroz pakao kroz koji ćemo proći. Znao sam da će biti tako nešto. Nisam znao da će biti toliko zločina, ali se moglo očekivati da će ih biti nakon Vukovara, nakon Škabrnje… i kod nas, u BiH – kazao je fra Petar.

Srušena crkva u Sasama

U razgovoru za Anadolu Agency ekskluzivno je otkrio šta se dešavalo tokom susreta sa episkopom zvorničko-tuzlanskim vladikom Vasilijem Kačavendom 1996. godine, kao i pri prvoj posjeti Srebrenici.

-Vrlo je bio zanimljiv susret sa vladikom koji je na početku rata napustio Tuzlu. Nastojao sam da uvijek, uprkos tome, pošaljem pozitivne pozdrave ka njemu. Uglavnom, 1996. u Tuzlu je stigao monah Nikolaj kao vjerski službenik. S njim sam ostvario saradnju i kontakt, ali i sa vladikom Kačavendom. Izrazio je želju da se vidimo. I ja sam mislio da to treba da se desi. Uputio sam se jednog dana u Bijeljinu, u jesen 1996, sa monahom Nikolajem. On je bio u uniformi, a ja u civilu. Kada smo došli na prevoj Banj brdo, promijenio je registraciju. Do tog mjesta vrijedila je tuzlanska, a odatle registracija RS-a – sjeća se fra Petar.

U Bijeljini ih je, navodi fra Petar, dočekao Kačavenda. Odatle su se, navodi, zaputili u Srebrenicu.

-Išli smo automobilom vladike Kačavende. On je vozio. Otišli smo u Srebrenicu da mi pokaže kako je fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene, imao krivo kada je izjavio da je porušena naša kapela u Srebrenici, katolička Crkva svete Marije, koju smo obnovili 1991. godine na 700. obljetnicu dolaska fratara u Srebrenicu. Vladika je želio da demantira fra Petra Anđelovića i da pokaže da to nije istina – priča fra Petar Matanović.

Fra Petar kaže kako su naišli pored Pravoslavne crkve u Konjević-Polju, u dvorištu Fate Orlović. Taj događaj mu je, veli, ostao u sjećanju, jeza i tuga su ga obuzeli.

-Vozim se pored njega, a on kaže: ‘Ovo je nekada bila srpska zemlja, pa su to dodijelili muslimanima. Sada su muslimani otišli, opet je to postala srpska zemlja, to Konjević-Polje i dalje prema Srebrenici.’ Sjećam se tog njegovog tumačenja. Nije mi se sviđalo jer nije istinito. Mislim da je nekako drugačije – kaže fra Petar.

Upitan da li je vladiki Kačavendi rekao da je upravo on bio taj koji je dočekivao unesrećene Srebreničane godinu ranije, te da je upoznat sa cjelokupnom tragedijom kroz koju su prošli, fra Petar kaže, kako se “bojao svakog provokativnog pitanja, te da je bio gost pa se u skladu sa tim i ponašao”.

-Čak sam šutio na sve. Nije mi se svidjelo to što je govorio. Nisam bio kukavica, ali čim smo morali mijenjati tablice, nije dobro da se dodatno situacija podgrijava – naveo je fra Petar.

Kroz Konjević-Polje, kaže fra Petar, navirale su mu brojne slike i sjećanja. Te 1991. godine, kada su išli u Srebrenicu, veli, djeca su izlazila iz škole, puna je škola bila, mnoštvo djece na cesti.

-Pomislio sam tada: ovo je budućnost. No, taj put, te 1996, škola je bila demolirana, prazna, prozori su bili porazbijani – navodi fra Petar.

Slično je bilo i u Potočarima. U Potočarima tada nije bilo, kaže, Memorijalnog centra. Naišli su pored hala koje su zjapile prazne.

Kada su stigli u Srebrenicu, navodi, kapela nije bila porušena, ali je bila “dobro demolirana”. Čak je, veli fra Petar, bio skinut i bakarni krov s nje i bila je samo neka lepenka. Vrata su bila razbijena.

-Srebrenica je bila živa pustinja. Nigdje žive duše. Srebrenica je bila sablasno prazna. Iako su tu Srbi bili, nije ni njih puno bilo. Demolirano je sve bilo. To je bio prvi susret sa Srebrenicom – kaže fra Petar.

Nakon Srebrenice otišli su u Sase. Tamo je, kaže, bila jedna stara pravoslavna crkva, ali je po tradiciji jedna od franjevačkih crkava bila u ranijem periodu.

-Posjetili smo i to mjesto. Tu smo zatekli monašku zajednicu, manastir Sase. Bili su u baraci. Obišli smo crkvu. Kasnije će Kačavenda dati da se tu izgradi nova crkva umjesto te. Tu je staru porušio. Zbog čega, nije mi jasno. Ali je to bio jedan istorijski spomenik prve kategorije, ali je sada više nema. Istovremeno, sve ono što je pripadalo muslimanima porušeno je potpuno, sravnjeno sa zemljom – naglašava fra Petar.

Centar za dijalog u Srebrenici

Kao zamjenik provincijala Bosne Srebrene fra Petar Matanović kaže kako su se dogovorili da zamole biskupa da im povjeri pastorizaciju da preuzmemu brigu o Srebrenici i Zvorniku, odnosno Župi Srca Isusova Zvornik-Srebrenica, deset godina kasnije, te 2006. godine.

-Pristao sam da budem prvi koji će uspostaviti komunikaciju sa ‘novom’ Srebrenicom. Vrlo brzo sam došao tamo. Već je život bio započeo svoju priču. Već je tu bio načelnik Abdurahman Malkić. Lijepo smo primljeni. Bilo je raznih nevladinih organizacija. Osnovao sam i ja jednu novu organizaciju koja se zvala Klisa, koja je djelovala kao katolička organizacija. Zatekao sam u Bratuncu, Skelanima i Srebrenici 30-ak familija, u mješovitim brakovima, između katolika i pravoslavaca. Ti katolici su se javili, dolazili su i sa njima sam napravio Klisu. Ona nije dokinuta, ali oni koji su došli poslije mene imaju neke druge projekte – navodi fra Petar.

Tih godina, kaže fra Petar, imao je jednu ideju, i žao mu je što je nije realizirao, nego ga je put odveo drugom službom.

-Želio sam da se tu, u Srebrenici, stvori centar za dijalog, koji bi bio kuća mira u vlasništvu franjevaca. Fra Petar Anđelović, kao provincijal bi uvijek kazao – Srebrenica je naše prezime od Bosne Srebrene. To mi se jako dopadalo. Želio sam da to nekako postane mjesto susreta. Imamo veliko stradanje i onda da iz tog pepela, poput feniksa, nastane jedna buktinja mira, da sa tih stratišta procvjeta mir. Raduje me što sadašnji župnik fra Joso Oršolić istu ideju pokušava oživjeti. Volio bih da uspije i rado ću mu pomoći koliko god mognem. Iako, kasnimo najmanje deset godina – kaže fra Petar.

Srebrenica je, kaže fra Petar, bila i sada je Evropi neka vrsta njene savjesti, ali i savjesti onih koji niječu tu tragediju.

-Ona je tragedija sama po sebi i za one koji su je napravili. I za njih je ona tragedija. Znam sigurno da sada većina ljudi iz srpskog naroda žali što se to dogodilo, što se to dogodilo u njihovo ime. Većina tako misli onih koji su dobro informirani o tome. Možda neće glasno reći, jer se boje. Međutim, upravo je to velika tregedija i ne smije se preći preko toga. To je žar gdje bismo mi mogli raspaliti novu stranicu Bosne i Balkana, ali u novom pravcu saradnje, pomirenja, svega što treba ovom svijetu što živi ovdje da bi možda uspjeli konačno. Onda bi bilo lakše i kada su u pitanju ove migracije koje nam se ovako događaju, odlasci naših ljudi. Svi smo frustrirani, da sam mlađi, uz svu ljubav prema kraju, vjerovatno bi i mene to bacilo u iskušenje – navodi fra Petar.

Žao mu je, kaže, što se spore oko nekakvog Izbornog zakona BiH, ko će koga birati, umjesto da se borimo da biramo najbolje ljude, najstručnije.

-Umjesto toga, mi na toj mantri koja nas je uvukla u takvu strašnu nevolju, na njoj mi gradimo neku priču o nekim pravima ljudskim, građanskim, nacionalnim, umjesto da to ne bude tako – poručio je fra Petar Matanović.

Izvor: Anadolija