Kako da se Bošnjaci odnose prema Vučićevim «pozivima na mir»?

Naime, dok se Sarajevo s tugom i žalošću sjećalo žrtava Markala, iz Beograda je stigao poziv Aleksandra Vučića na mir između Bošnjaka i Srba, praćen komentarom da nikada nije istražen slučaj napada na njega u MC Potočari 2015. godine.

Odavno je poznato da Vučić ima licemjeran odnos. S jedne strane, na «površinskom» nivou, njegovi tonovi su često pomirljivi. Istovremeno, na «dubinskom nivou» poruka, on ostaje privržen negiranju istine o zločinima i vrijeđanju žrtava.

Tako je bilo i u Potočarima 2015. godine. On jeste došao da se «pokloni žrtvama», ali neposredno prije dolaska bio je glavni nosilac inicijative da se zaustavi usvajanje britanske rezolucije o osudi genocida. Cilj mu je bio, da minimizira zločin i negira istinu o njemu. A istovremeno, da izgleda kao «konstruktivan faktor» u očima EU, u kontekstu regionalne saradnje. To je kao kad vam se neko smješta za stolom, a ispod stola vam gnječi nogu. To je slika Vučićevog odnosa prema Bošnjacima.

U nedostatku bilo kakve promjene, a istovremeno u potrebi da Balkan bude stabilan, Evropska unija je bila spremna prihvatiti čak i to licemjerje kao «određen napredak», čime je Vučić sebi izgradio imidž konstruktivnog faktora. Jasno je, kada se suoči sa činjenicama, da Vučić nije nikakav «konstruktivni faktor», te da je njegova decenijska vladavina u Srbiji dovela samo do pogoršanja odnosa u regiji.

Međutim, EU se ponaša kao očajnik, po principu – ako nema konstruktivnog faktora, onda ga treba izmisliti. Vučić je svjestan toga, i premda mu niko u regionu više ne vjeruje (o čemu dobro svjedoče stavovi Mile Đukanovića ili zvaničnika Kosova), njemu je važno da i dalje ostane u očima Evropske unije, to što ona želi od njega da bude.

Mi u Bosni i Hercegovini moramo biti svjesni toga. Posebno Bošnjaci. Jasne su Vučićeve namjere, jasne su bile većini i u Potočarima 2015. ali smo uspjeli upasti u zamku koju je pripremio, i čijim rezultatima se – evo i nakon četiri godine još uvijek okorištava.

Istina jeste na strani Bosne i Hercegovine. Istina o tome ko je izvršio genocid, i s kojim ciljem. Istina mora biti temelj našeg odnosa prema svemu, pa i prema budućnosti. Međutim, moramo biti mudri i ne dopustiti da Vučić skrene pažnju s istine i stalnim izazivanjem (sakrivenim ispod stola) predstavi nas kao ratoborne i agresivne, a sebe kao mirotvorca.

Suštinski zahtjev naš treba biti da ostanemo dosljedni istini. A istina je da je pomirenje i povjerenje potrebno, čak i ako nam se čini da je nemoguće, ne trebamo prestati da pozivamo na njega. A to je moguće na samo jedan način.

Pozivajmo stalno Vučića da priznavanjem istine o genocidu i agresiji – omogući pomirenje u regiji i povjerenje između naroda. Na njemu je. Da li on iskreno želi i namjerava graditi mir? Znamo da ne želi i neće, ali ne trebamo to priznati. Trebamo svom snagom htjeti da on to želi, i time ga obavezivati. Ako želi i iskreno namjerava da popravi odnose između Bošnjaka i Srba, kao što poručuje, pozovimo da to učini poštivanjem Bosne i Hercegovine, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Pokažimo dobru volju, ne radi njega, već radi nas. Kažimo mu da bi bilo bolje da je na godišnjicu Masakra odao počast žrtvama, koju je masakrirala Vojska RS-a, čije komandante štiti. Pozovimo ga (pred licem naših naroda, budućnosti i Evrope) da prestane podržavati štititi zločince, poput Novaka Đukića, koji je odgovoran za masakr na Tuzlanskoj kapiji.

Nije važno, vjerujemo li da li je moguće ili ne (jer znamo da nije), ali upravo zato pozovimo ga da prizna genocid, da prizna presude UN-ovih sudova, kao što bi predsjednik jedne civilizirane zemlje trebao da učini. Odnosimo se prema njemu, ne samo sa porukama kakav on jeste, već i kakav bi trebao da bude. Pokažimo dobru volju, ne prema njemu kakav jeste, već prema nepostojećem njemu – kakav bi trebao da bude.

Ne dopustimo da nas, neistinama i prikrivenim zlim namjerama, izbacuje iz taktika. Zadržimo mudrost i smirenost, i nastupajmo sa dobrom voljom kada govorimo o budućnosti, ne zbog Vučića i ne radi Vučića, već radi nas. Dobra volja će nam sačuvati smirenost, mudrost i pribranost, a neće nas udaljiti od privrženosti istini. Štaviše, kada mu uputimo poziv da prizna s istinu, sa dobrom voljom, onda će ona imati još jaču snagu.

Pozovimo ga da nađe u sebi hrabrosti, koje nema, da savlada kukavičluk i prizna genocid i agresiju. Ništa više od toga i ništa manje od toga. Pozovimo ga da prizna istinu o zločinima, i tako omogući svima, i Bošnjacima i Srbima, povjerenje i pomirenje, što je potrebno (čak i ako nam se čini nemogućim) radi novih generacija koje dolaze.

Leave a Reply