NIŠTA NIJE SLUČAJNO: Evo zašto su napadi na Bošnjake počeli baš u Pljevljima

Pljevlja nisu slučajno izabrana – tamo se desio jedan od najbestijalnijih zločina ikada viđenih na tlu krvavog Balkana koji se duboko urezao u kolektivnu svijest bošnjačkog naroda. Riječ je o masovnom pokolju bošnjačkog stanovništva u Šahovićima, nedaleko o Pljevalja, koji ima sve elemente genocida.

Prostorije Islamske zajednice u Pljevljima, u Crnoj Gori, već su nekoliko dana na meti vandalskih nepada i otvorenih prijetnji “nepoznatih počinilaca”, kojima je cilj potaknuti novi, završni talas iseljavanja Bošnjake iz Crne Gore. Pljevlja nisu slučajno izabrana – tamo se desio jedan od najokrutnijih zločina ikada viđenih na tlu krvavog Balkana, koji se duboko urezao u kolektivnu svijest bošnjačkog naroda. Riječ je o masovnom pokolju na pravdi Boga bošnjačkog stanovništva u Šahovićima, nedaleko od Pljevalja, koji ima sve elemente genocida. Šahovići su kao i Srebrenica – živa rana bošnjačkog naroda.

Pokolj u Šehovićima tim je užasniji što se desio u mirnodopskom vremenu, šest godina nakon formiranja Kraljevine SHS.

Komunistički disident Milovan Đilas, čiji je otac Nikola Đilas bio jedan od učesnika u ovom pokolju, napisao je knjigu „Besudna zemlja“, London 1958., gdje opisuje pokolj muslimana u Šahovićima po sjećanju i priznanju svoga oca.

alt

Milovan Đilas navodi da je pobijeno više od 350 ljudi, izvršena su brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od više od hiljadu djece, žena i ljudi.

Kao neposredni povod za masovno ubijanje muslimana Šahovića, navodi se ubistvo izvjesnog Boška Boškovića, koji je bio načelnik kolašinskog okruga. To je ubistvo pripisano nepoznatim počiniocima – muslimanima iz Šahovića, mada je kasnijom istragom utvrđeno da su Boškovića 7. novembra 1924. godine ubili crnogorske komite Radoš Bulatović i Drago Bulatović.

Ne sačekavši kraj istrage i suđenje, lokalna crnogorska vlast odlučila je da za ovo ubistvo lažno optuži borca za prava Bošnjaka Jusufa Mehonjića, koji se tada uopće nije nalazio u državi. Koordiniranom akcijom vlast je Crnogorcima koji su se prijavili kao dobrovoljci „osvetnici“, dala „odriješene ruke“ da u roku od 24 sata izvrše tobožnju „krvnu osvetu“ nad muslimanima, garantujući im da niko neće odgovarati za ono što će „osvetnici“ u roku od 24 sata učiniti muslimanima.

U noći sa 9. na 10. novembra 2.000 dobrovoljaca „osvetnika“ krenulo je na Šahoviće i okolicu s namjerom da za jedan dan na prostoru od 19 kilometara unište što veći broj Bošnjaka.

Po priznanju Nikole Đilasa, koje navodi njegov sin Milovan Đilas u knjizi „Besudna zemlja“, Bošnjaci muslimani su u vešu izlazili iz svojih kuća, ne znajući za ono što ih čeka. Pokolj je počeo u noći 9. novembra, a nastavljen je i tokom cijelog dana 10. novembra.

alt

U jednoj nezvaničnoj istrazi koja je ubrzo od strane vlasti zataškana, Danilo Jauković ispituje starce u poodmaklim godinama života, nekadašnje učesnike pokolja nad muslimanima, pa im, između ostalih, postavlja i pitanje: “Jeste li sve te muslimane pobili za 24 sata?“ Učesnici, u više glasova, odgovaraju: “Produžili smo još sutra do pola dana!”

U knjizi se navodi da je svima jasno da je „krvna osveta“ bila samo izgovor za povod za napad na muslimane i da je prilikom pokolja nad njima češće uzvikivano: “Istrijebimo zemlju od nekrsta!” Navodi se i slučaj da je jedan Crnogorac Novak Hašanin uspio spasiti 13-godišnjeg bošnjačkog dječaka, ali je zbog tog čina umalo i sam stradao.

Autor navodi pisanje Milovana Đilasa po sjećanju i priznanju svoga oca Nikole koje, zaista, izaziva mučninu kod čitaoca: “Nakon što su taoci u Šakovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog, režući im žile na nogama. Tako se radi volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi ponovo mogli dići, ukoliko su još živi… Djeca su bila otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklana… Muslimanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelo…“

Poznati historičar iz Crne Gore Šerbo Rastoder navodi da su se poslije genocida koji je zadesio cijelu šahovićku kapetaniju, preživjeli Bošnjaci masovno iseljavali odlazeći duboko za Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili tako da danas tamo žive njihovi potomci, na tuđoj okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i islam, Crnogorci su porušili obje džamije i promijenili naziv mjesta Šahovići u Tomaševo.

(Sl.B.)

Loading..