Poruka Fra Majdandžića: “Moja duša i duša vareškog efendije je ista, mi jesmo braća -ako to nismo, onda nismo ništa!”

Morao bi se neko “slomiti” da nađe razliku među nama. To što na različit način putujemo prem Bogu nije naša razlika. Mi jesmo braća – ako to nismo onda nismo ništa, kazao je tokom gostovanja u Novom danu fra Mirko Majdandžić – bosanski franjevac i župnik u Varešu.

Katolički vjernici danas obilježavaju Badnjak, dan uoči Božića kada se slavi rođenje Isusa Krista. Fra Mirko, u kakvom ambijentu se danas žive blagdani?

Mislim da zavisi od kraja do kraja. Zavisi od stanja obitelji, zavisi od mnogo stvari. Malo je teže danas slaviti nego prije 30 godina. Ljudi danas sa mnogo manje nade očekuju te blagdane. Neka nesigurnost i beznadežnost se uvukla među ljude. Zato treba naglasiti te “blage dane”, kako kod nas tako i kod pravoslavaca, muslimana ili Jevreja. Blagdani bi trebali pružati svjetlo, nadu, donijeti nešto dobrote. Sutra slavimo Božić – ako je išta poruka Božića to je da Bog želi naglasiti “čovjek je moje stvorenje” i on je najsretnije biće na Zemlji.

Šta je razlog da se čovjek, da tako kažemo, izgubio?

Čovjekova nesavršenost. Mi moramo priznati sebi da smo ljudi koji imaju ograničenja. Kad znam da imam ograničenja i mnogo nedostataka onda ću i tuđe nedostatke prihvatiti lakše, onda ću priznati drugom da i on ima pravo pogriješiti i da ima pravo na novi početak. Mi smo kao ljudi samouvjereni da samo ono što mislimo da je to jedino ispravno. Pojedine službe posebno donose opasnost. Čovjek što veću vlast ima čini mu se da je ispravniji. Ali kada “zagusti” mnogo lakše se molimo Bogu, sklapamo ruke ili klanjamo. Puno bliže vjeri su ljudi koji su u teškoćama, koji su svjesni da nisu dostatni sami sebi. Mi često u molitvama molimo da vjerski službenici provedu u djelo ono što pričaju.

Da li se običaji poštuju bez obzira na brzi ritam života? Zahvaljujući običajima, “usporimo” li za blagdane?

Nažalost, mislim da još ubrzamo (smijeh). Mora se sve stići. Pred Božić, Uskrs, Bajram vjernici očekuju da dođu djeca iz inostranstva, da se vrate kući, pa treba mnogo nakuhati…stari su naši to mnogo razumnije radili. Danas blagdan i komercijalizacija ide jedno s drugim. Mi smo prije na Badnjak kitili jelku, a sad se to radi na početku mjeseca. Potroše se ljudi na slavlje dok dođe Božić. “Navukli” su nas na tanak led ljudi koji žele prodavati. Vjera se ne može komercijalizirati, ali običaji mogu i to se radi vrlo često.

Za blagdane treba imati osjećaja za drugog, ali bilo bi puno važnije kada bi ljudi darivali drugima više vremena, a manje materijalnog.

Da li nam je lakše kupiti poklon nego pokloniti vrijeme?

Mnogo je jednostavnije kuputi poklon, dati samo novac, kao da kažemo nekom “ne zanimaš me više”. Lakše je ne poslušati nekog čovjek, reći samo hvaljen Isus, merhaba ili doviđenje. Ima u nas jedna teška brojka u Vareš, mislim da je isto i kod braće muslimana – imamo 40 posto obitelji samaca. Ne znam može li se to i nazvati obitelj kada si sam. Moraš se sam ustati, kuvati, ne možeš se ni sam sa sobom posvađati. E tu se treba vratiti na to što je Božić – Bog želi staviti naglasak na čovjeka. Upravo zbog toga u božićno vrijeme obiđemo svaku kuću. Ne zadržimo se dugo, desetak minuta, ali ljudima bude drago.

Franjevci se često opisiju kao istinski čuvari Bosne i Hercegovine, njenog blaga i historije. Kažete često da su franjevci i čuvari bosanske duše. Kakva je ta naša duša?

Duša je dobra, ona ne može biti drugačija jer je Bog stvori. Duša mene ili vareškog efendije je ista. I njemu kao i meni je Bog dao istu dušu. One su kompatibilne, mogu se složiti kao dva programa u računaru. Čime opteretimo te duše? Natrpali smo ih kao ormare po kućama sa stvarima koje ne koristimo. Možda bi duše trebalo osvježiti, “resetirati”. Trebamo se pitati šta je duši potrebno za putovanje ovom Zemljom.

Imam 58 godina, preda mnom je realno još 20 godina. Zašto ću koristiti svoju dušu? Za skupljanje materijalnog koje neću ponijeti sa sobom ili za sukob sa ljudima pa da mi niko ne dođe i kaže “Allahu primi ga”…

Temelj ove zemlje čine tri naroda. O nama su pričali viceve, a vicevi se pričaju o dobrim ljudima koji znaju da slave, vole…Mi smo opteretili naše odnose bošnjaštvom, hrvatstvom ili srpstvom. Čovjek Bosne ne da ispred sebe ni u čemu – kada voli najviše voli, kada mrzi niko mu ravan nije. Naše duše su bile opterećene i jesu opterećene. Zadatak naših ljudi je da češće govore o našem zajedništvu, o bratstvu. Morao bi se neko “slomiti” da nađe razliku među nama. To što na različit način putujemo prem Bogu nije naša razlika. Mi jesmo braća – ako to nismo onda nismo ništa.

Vaša poruka vjernicima?

Ako je išta poruka – Bog je ljubav, ako hoćemo slaviti istinski Božić onda moramo početi voljeti jedni druge.

(N1)

Loading..