Pravi kraj je još daleko

Ratni zločinac će na doživotnu robiju, ali njegova čeda, manji bosanskohercegovački entitet Republika Srpska i stranka mu Srpska demokratska, iz cijele priče izlaze neoštećeni i neokaljani. Baš kao što, pošto je Karadžić osuđen kao pojedinac za individualne grijehe, neoštećeni i neokaljani ostaju i Srbija i JNA i Milošević i…

entitetskog budžeta poklonila 30.000 maraka

Početi ili završiti sa opažanjem zagrebačkog advokata sa haškim braniteljskim stažem Ante Nobila koji za NAP kaže da haške presude nisu uticale na to da se u Bosni i Hercegovini izvuku pouke iz njih: “Hrvati nisu izvukli ni jednu pouku u slučaju Prlić i ostali, niti će Srbi izvući pouku iz presude Karadžiću i drugima”?

“Osuđujućim presudama žrtve jesu dobile kakvu-takvu satisfakciju, ali nije se desio utjecaj na društvo u smislu odbacivanja ratnih zločina. Ako u susjedstvu imate nekoga ko je osuđen za pedofiliju ili silovanje, cijelo susjedstvo će napraviti sanitarni kordon oko njega, jednostavno se instinktivno sa njim neće družiti. Ali, kada imate nekoga ko je osuđen za ratne zločine, nekoga ko je ubio 100 ili 200 ljudi, on će za svoje susjede biti heroj. I to je enigma na koju nemam odgovor”, kaže Nobilo.
A NEMA NAPRETKA, slaže se i advokat koji je u Haagu branio Tihomira Blaškića, “dok društvo ne doživi katarzu i dok ne spozna zablude iz prošlosti. Posve je normalno da se odreknemo zločinaca i logora”.

Sudeći po reakcijama na konačnu pravosnažnu presudu Radovanu Karadžiću koju je Apelaciono vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove izreklo 20. marta, katarze neće biti, bar ne sad. Mehanizam, pravna institucija koja privodi kraju poslove dva haška krivična suda, onog za bivšu Jugoslaviju i onog za Ruandu, suštinski prvostepenu kaznu nije bitno izmijenilo.

Dobro, Karadžić je umjesto 40 godina robije dobio doživotnu, no njemu u njegovim godinama to malo znači. Psihološki, to je neka satisfakcija žrtvama genocida koji je napravljen politikom srbijansko-srpskog rukovodstva tokom prve polovine zadnje decenije 20. vijeka na Balkanu.

No, to je zaista samo psihologija. Jer, reći će u jednom TV nastupu nakon presude jedan od preživjelih iz Srebrenice Hasan Nuhanović da njemu ta presuda malo znači pošto je Karadžić političar kojeg nikad nije sreo. Ali, reći će u tom istom nastupu, krivac za ubistvo njegove majke u Vlasenici 1992. i dan-danas dolazi na posao u zgradu zajedničkih institucija u Sarajevu.

Kasnije će Nuhanović pojasniti da konkretno “misli na Radenka Stanića, kojeg je Tužilaštvo BiH prošle godine zvanično optužilo za ratne zločine i ubistva Bošnjaka u Vlasenici”, optužnica je potvrđena, a “Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, nikada ga nije suspendirao”.

“O čemu mi pričamo? O kakvoj pravdi govorimo? Taj čovjek Radenko Stanić, iako optužen, i dalje radi na Marindvoru, u zgradi državnih institucija, na budžetu, kao pomoćnik ministra Mektića”, kaže Nuhanović.

image
YVES HERMAN/POOL/EPA

APELACIONO VIJEĆE KAZNU je Karadžiću povećalo na osnovu istih argumenata na osnovu kojih mu je presudilo i prvostepeno vijeće. Dakle, osuđen je za lokalni genocid u Srebrenici. Neko od preživjelih Srebreničana će cinično konstatovati da je to bio međuopštinski genocid jer su u enklavu bili zgurani i protjerani Vlaseničani, Bratunčani, Zvorničani…

To činjenicu da je Haški tribunal lokalizovao genocid ne mijenja. Ni prvostepeno, ni drugostepeno vijeće nisu Karadžiću dosudili genocid u BiH, čak ni u onih sedam opština u kojima je tako jasno bio vidljiv odmah 1992. godine.

Glava 17. koja se bavi krivičnim djelima protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom u Krivičnom zakonu BiH dostupnom na web strani Suda BiH duga je 15 strana. Prvi član, 171. zove se Genocid i glasi “Ko u cilju da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu ljudi naredi učinjenje ili učini koje od ovih djela: a) ubijanje pripadnika skupine ljudi; b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne povrede pripadnicima skupine ljudi; c) smišljeno nametanje skupini ljudi ili zajednici takvih životnih uslova koji bi mogli posljedovati njenim potpunim ili djelimičnim istrebljenjem; d) uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar skupine ljudi; e) prisilno preseljenje djece iz te u drugu skupinu ljudi; kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora”.

Pošto Sud BiH na svojoj strani još uvijek drži verziju koju je OHR proglasio 2003, citirali smo verziju koja je nakon dopuna objavljena u Službenom glasniku BiH broj 35/2018. Čisto radi forme, ova se definicija nije mijenjala.

Elem, po laičkom shvatanju ovog što piše, Karadžić bi, da mu je sudio Sud BiH u BiH, bio osuđen i za sedam opština. Sjetimo se i Krajine i istočne Bosne 1992, pogledajmo godine kad su nastajale do sada otkrivene masovne grobnice u BiH i… “ko u cilju da potpuno ili djelimično istrijebi…”

KO JE TAJ KO? Radovan Karadžić u ovom slučaju. Nešto njegovih saradnika i podređenih je osuđeno i kazne već odležalo poput, recimo, Momčila Krajišnika ili Biljane Plavšić, šef mu Slobodan Milošević kraj suđenja nije dočekao. No, to je srpska reprezentacija, kako bi danas rekao predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, koja je u izmijenjenim sastavima Bosnom i Hercegovinom i Balkanom harala od početka do kraja devedesetih.

Zašto ono što i pravni laik vidi na terenu haške sudije nisu vidjele ili im haško Tužilaštvo to nije uspjelo dokazati vjerovatno je suštinski tačno odgovorio direktor IDC-a Mirsad Tokača u jednom od komentara presude Karadžiću. Parafrazirano, haška sudska praksa od početka je takva da nema genocida 1992. i to se na kraju nije moglo promijeniti. Zato su, valjda, uzaludne i nade da će drugačije biti iduće godine u pravosnažnoj presudi Ratku Mladiću koji je za svoju ulogu u BiH prvostepeno već dobio doživotnu robiju.

No, hajde da budemo do kraja jasni: i kad bi se desilo to čudo pa bar Mladiću u presudi uz Srebrenicu genocid pripisali i za ostatak BiH tokom cijelog rata, više od psihološke satisfakcije teško da bi iko uspio dobiti. Baš kao što neće ni od presude Karadžiću. Jer, čak i glavni haški tužilac Serge Brammertz ponavlja i ponavlja da je presuđeno pojedincu Karadžiću i da to nije presuda narodu.

Zato Karadžić i može, preko advokata Marka Sladojevića, svekolikoj entitetskoj javnosti, posredstvom javnog RTRS-a poslati poruku “da su srpski narod i on već pobijedili, da je stvoren RS i da su Srbi slobodni u svojoj državi”. Zato može poručiti da “ovako utamničen neću prestati da se borim za istinu o našoj pravednoj borbi u ratu koji nam je nametnut i u kojem su stradala sva tri naroda”.

“Zato uvijek i svuda budimo dostojanstveni, ne mrzimo druge i ponosno čuvajmo ono što je iznad svih nas – našu Republiku Srpsku”, može poručiti Karadžić iz zatvora.

Ili, što će do bola precizno Karadžićeva kćerka, potpredsjednica Narodne skupštine RS-a Sonja Karadžić Jovičević svesti u dvije rečenice: “Moram, međutim, da istaknem veliki uspjeh tima odbrane. Nema genocida u sedam opština, tako da više niko nema pravo da Republiku Srpsku proglašava genocidnom”.

Treba li reći da su to preovlađujuće reakcije (uz, naravno, onu da je Haški tribunal antisrpski, da je Karadžić nevin, etc.) koje dolaze s te strane nekadašnjeg fronta?

image
ANDREJ CUKIC/EPA

DA NE OSTANE SVE SAMO na riječima, da pokaže kako nešto ima i u parama, potrudila se Vlada RS-a koja je samo dan nakon što je Karadžić pravosnažno osuđen, Asocijaciji Stvaraoci Republike Srpske iz entitetskog budžeta poklonila 30.000 maraka. Asocijaciju vodi Krajišnik, a okuplja, između ostalih, i poslanike prvog saziva Narodne skupštine RS-a. To su oni kojima je na njihovoj 16. skupštini na Palama 12. maja 1992. sam Ratko Mladić rekao da je šest tada postavljenih strateških ciljeva Srpske republike BiH genocid.

Tu negdje i dođemo do Nobilove rezignacije u riječima da se iz haških presuda neće izvući pouke. Lijepo je biti optimista pa se nadati da će doživotni zatvor Radovanu Karadžiću pokazati svim budućim planerima i izvršiocima genocida da se zločin ne isplati. Na tom je tragu, recimo, i američka profesorica međunarodnog prava Diane Orentlicher, koja je u Obaminoj administraciji bila zamjenica ambasadora za ratne zločine, kad za Glas Amerike kaže i da je “Tribunal ustanovio istorijske činjenice koje će nadživjeti sadašnje lidere i test vremena”.

“To je važno pošto su činjenice u regionu još osporavane i nema zajedničkog razumijevanja i narativa o tome šta se dogodilo, ko je odgovoran i ko je počinio zločine. Za mnoge preživjele postoji osjećanje da će ovaj Tribunal napisati istoriju koju će ljudi čitati generacijama kasnije. To neće biti riječi sadašnjih lidera, nacionalista koji poriču činjenice, to će biti ovaj Tribunal”, kaže ona.

I ona kaže da je Tribunalu “bilo važno da pošalje poruku da ne osuđuju grupe, već pojedince, jednog po jednog”.

“Drugo pitanje je kako jedna manja ili veća zajednica ili država može da se suoči sa svojom odgovornošću za političke odluke koje je njihova zemlja ili zajednica donijela i to je veoma važan i izuzetno težak i mučan proces”, kaže Orentlicher.

A tu, kako će reći “s društvene strane”, Haag, po mišljenju njegovog prvog glavnog tužioca Richarda Goldstonea, nije ispunio očekivanja. I on, kao i Orentlicher, smatra da su “očekivanja bila previsoka”.

“Bila je to nada na početku, koju sam i ja dijelio, da će rad Tribunala donijeti više mira i pomirbi između nacija bivše Jugoslavije. To nam nije uspjelo do mjere do koje smo se nadali. Ima nekih pozitivnih efekta, očito je otkrivanje istine pomoglo miru, ali u konačnici, rekao bih da trebaju dobre vođe kako bi donijeli mir”, kaže Goldstone u jednom intervjuu pred konačnu presudu Karadžiću.

TIH DOBRIH VOĐA nema u regionu, a čini se da ih je sve manje i u svijetu. “Negiranje zločina i širenje lažnih informacija su globalni problem”, prenosi Glas Amerike konstataciju Orentlivherove.

“To je pitanje sa kojim se suočavamo ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i širom svijeta, došlo je do jačanja zločina mržnje koji su često inspirisani činjenično netačnim narativima i cio svijet pokušava da riješi taj problem, utvrdi kako da se to zaustavi kada dođe do mobilizacije etničke mržnje i pravdanja nasilja”, kaže ona u kontekstu martovskog napada na Novom Zelandu.

Tamo je, podsjetimo, terorista (mnogi insistiraju na terminu kršćanski kao odgovor na već standardno islamski) inspirisan, između ostalog, i likom i djelom Radovana Karadžića, u dvije džamije ubio 50 muslimana na molitvi. A nije jedini: među zatvorima u kojim bi Karadžić mogao robijati je i onaj u Telemarku u općini Skien na jugu Norveške, gdje kaznu doživotnog zatvora služi Norvežanin Anders Breivik, još jedan od masovnih ubica i (kršćanskih) terorista koji se napajao njegovim djelom.

Što je, čini se, problem s haškim presudama koji se nazire. Tribunal, postavljen tako da sudi pojedincima za pojedinačnu odgovornost, zločinca postavlja kao nešto izvan svijeta. Ivan Lovrenović će, komentarišući pravosnažnu presudu, napisati da je Tribunal “kirurški preciznom operacijom slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na bosanske Srbe”.

Lovrenović to koristi da razvije jednu drugu tezu, ali bez tog ukupnog konteksta lako se priča izvrne u ono Nobilovo s početka: pedofila cijelo susjedstvo lako izoluje, a masovnog ratnog ubicu to isto susjedstvo slavi kao heroja. Ne razmišlja se o zločinu, čak i genocidu, nego o zločincu i njegovim ličnim opravdanjima tog zločina. Pa onda više u pitanju nije kreator i izvođač genocida, planetarnog zločina, nego je sužen na, što za Karadžića reče Breivik, “časnog križarskog ratnika i europskog ratnog junaka”.

Orentlivherova je zabrinuta kad vidi da su mladi na Balkanu “koji treba da nose teret stalnog sukobljavanja sa poricanjem činjenica obeshrabreni”.

“Ali, inspirišu me mlađi i stariji koji kažu ne možemo ovo da dozvolimo. Pronaći ćemo način da promijenimo stvari, razgovaraćemo sa neistomišljenicima, tretirati ih kao ljudska bića, nećemo se zatvarati u zajednice ljudi koji misle isto što i mi. Ima toliko novih izazova koji nemaju veze sa Tribunalom, već sa algoritmima koji se koriste na društvenim mrežama, koji manipulišu i doprinose širenju poruka mržnje. Znamo koliko je opasno njihovo širenje i to je izazov današnje generacije, ali nemamo luksuz da budemo obeshrabreni”, kaže ona. I nemamo..

Leave a Reply