Priča o Vidu Kaučiću – pravoslavcu na čijem grobu se nalazi nadgrobni spomenik nišan

Među hiljadama muslimanskih imena na nišanima mezarja Šarića kod Bihaća, nalazi se i jedno srpsko ime, ime Vida Kaučića. Naime, nišani su isključivo islamski nadgrobni spomenici, a Vidov nišan se ni po čemu, osim po imenu i malenoj zvijezdi petokraci, ne razlikuje od ostalih. Prema riječima mutevelije džemata Prekounje, Mehmeda Džanića, radi se o Srbinu iz sela Radić koji skoro cijeli život proveo u spomenutom selu baveći se klesarstvom. Na nišanu je navedeno da je rođen 1923. godine i da ga podiže porodica Rekići – klesari kod kojih je Vid radio.

Reklama

Vid je bio veoma cijenjen među građanima, a naročito među simpatizerima Komunističke partije Jugoslavije, čiji je i bio član. Muho Ćehaja, koji je u to vrijeme bio predsjednik mjesne zajednice, je imao veliko poštovanje prema Vidu te je jedne prilike na sastanku u Domu mjesne zajednice javno naglasio da Vidu ništa ne smije faliti, poslije čega su ga uvijek dočekivali sa kahvom i jelom i svime onim što bi tražio.

Radeći nadgrobne spomenike širom države, prvi bihaćki klesar Hasan Hodžić je pronašao Vida Kaučića i ponudio mu posao, što je on i prihvatio. Niko nije znao njegovo porijeklo, a u Bihać je stigao odmah poslije Drugog svjetskog rata. Kod spomenutog Hodžića je radio sve do njegove smrti, tj. do 1956. godine, kada je prešao raditi kod Rekića. Posao tadašnjih klesara je bio izuzetno težak. Sve se radilo ručno. Kamen se kopao duboko u zemlju, pilao i otkidao ručno zbog čega su klesari morali biti jaki ljudi, ali su i brzo gubili zdravlje. Vid je bio jako cijenjen i poštovan među muslimanima, a posao mu je išao dobro od ruke. Klesarka radnja Hodžić je prvobitno bila smještena u naselju Čekrlije, gdje se i vadio kamen. Tu je Vid navodno oženio i Milku – predsjednicu Narodnog odbora, tj. mjesne zajednice, ali brak nije dugo potrajao i nije imao djece. Prema određenim tvrdnjama sa Milkom se nikada nije ni oženio, već su samo bili u vezi. Nakon što je 1956. godine došao kod porodice Rekić, dodatno je usavršio klesarski zanat. Salko Rekić ga je lijepo primio i smatrao ga svojim, a mještani također. Zbog izrazito lijepog odnosa muslimana prema njemu, Vid je pred smrt izrazio želju da bude ukopan kod svojih komšija. Vremenom se porodica Rekića širila pa je Vid odlučio da se preselio kod izvjesne porodice Hrnjić, gdje je do kraja života proveo u jednoj sobi.

Težak klesarski zanat donosio je veoma rana zdravstvena oboljenja. Taj fenomen nije zaobišao niti Vida, koji je godinama pred smrt bio teško bolestan, uslijed teškog fizičkog posla kojim se bavio, pa je pred kraj života sve manje i radio. Kako je dobro usavršio klesarski zanat odlučio je sebi za života izraditi nišan koji i danas stoji iznad njegovog groba. Kako je navedeno na nišanu, Vid je umro 10. januara 1982. godine.

Izvor:bosnae.info

Leave a Reply