Pročitajte ispovijest naše majke Nure Mujić kojoj su zločinci ubili tri sina i muža: Ratko Mladić mi je ispred očiju oteo mog 17-godišnjeg Muharema

Nura Mujić, majka iz Bratunca, kojoj su četnici, nakon pada Srebrenice, ubili tri sina, Ibru (1974), Nusreta (1975), Muharema (1977) i muža Miralema (1948), presudu Ratku Mladiću dočekala je sa olakšanjem.

Nura ima samo jednu želju – da kompletira ostatke sinova Nusreta i Muharema, a onda kaže može na “bolji svijet” Nura sa sestrom Nevresom

Zna Nura, kao i stotine drugih majki koje su izgubile svoje sinove, muževe, braću, očeve, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, da joj ta presuda neće vratiti najmilije, ali će joj dati nadu da na ovom svijetu još ima pravde i pravičnosti za one koji su počinili zlodjela kakva moderno čovječanstvo ne pamti.

Drago je Nuri što je krvnik dobio doživotni zatvor i zbog toga što joj je baš on trećeg dana, nakon pada Srebrenice, ispred očiju uzeo njenog najmlađeg sedamnaestogodišnjeg Muharema kojeg je majka tada zadnji put vidjela.

Gurnuo me prema autobusu

– Čekali smo tri dana na ledini kod fabrike u Potočarima šta će biti s nama. Ono malo muškaraca, pretežno starijih, koji su bili sa ženama, odvodili su prema kućama, govoreći da će ih samo ispitati, ali se niko od njih nije vraćao. Treći dan, kad smo došli na red, poveli su nas prema autobusima. Moj Muharem išao je ispred mene i nosio sedmogodišnju sestru Mirsadu. Kad smo došli pred autobuse vidjela sam Mladića koji nam je prišao sa još jednim vojnikom. Upitao je Muharema koliko ima godina, dijete je zamucalo, ali je nakon nekoliko trenutaka izustio da mu je sedamnaest. Odmah mu je Mirsadu istrgao iz naručja i doslovno bacio prema autobusu, a njega je gurnuo u stranu. Takvu brzinu nikad u životu nisam vidjela. I mene je gurnuo prema autobusu. Uspjela sam nekako ući, vidjela sam komšinicu koja je u naručju držala moju Mirsadu. Kad sam pogledala iz autobusa, ugledala sam svog Muharema kako ga vojnik sa uperenom puškom u njega odvodi stazom prema fabrici. Tad sam ga zadnji put vidjela – započinje Nura svoju priču, majka heroina kojoj su Mladićevi zlikovci ubili još petericu braće, petericu bratića, oca, svekra, djevere…

Dok su se vozili autobusom usput su, prisjeća se Nura, dok joj se suze slijevaju niz lice, nailazili na kolone muškaraca sa podignutim rukama iza potiljka koje su četnici sa uperenim puškama u njih odvodili u nepoznatom pravcu.

– Dok smo se vozili, četnici bi nam dovikivali: “Pogledajte ih još jednom, jer ovo je zadnji put da ćete ih vidjeti.” Tada bi žene u autobusu vrisnule, počele plakati uzvikujući: “Eno moga sina, eno moga brata, oca.” Vozeći se dalje ugledala sam pored puta truplo muškarca, a na sred puta njegovu odsječenu glavu. Dalje smo naišli na livadu koja je bila iznad puta. Na njoj je bilo sigurno dvije hiljade muškaraca koji su čučali sa pognutim glavama, a četnici su bili ispod sa uperenim cijevima u njih – prisjeća se jecajući.

Nura kaže da je u Potočarima, dok je čekala da je autobusom deportuju do Tuzle, poznala Srbina komšiju iz sela Bjelovac, koji je u Srebrenici radio kao taksista.

– Obratio se mom sinu: “Otkud ti Miralemovac ovdje, zovući ga imenom moga muža.” Meni ništa nije rekao, samo me je pogledao i prošao. Bilo ih je puno, pjevali su četničke pjesme i psovali nam tursku majku.

Tokom ekshumacija Nuri je prvo u masovnoj grobnici oko Glogove pronađen najstariji sin Ibro, a potom u blizini Kravice suprug Miralem. Prije četiri godine u okolini Kamenice pronađeni su ostaci Nusreta i Muharema.

– Za Nusreta i Muharema pronađeno je samo nekoliko koščica, ali se nadam da će u narednim ekshumacijama pronaći i ostale dijelove tijela. Najteže mi je kad se sjetim da su ih razvlačili po mnogim lokalitetima. Ponekad se pitam kako insan može biti toliko okrutan da počini takva nedjela.

Najvrijednije što je Nuri ostalo od sinova i supruga je fotografija koja je napravljena samo prije mjesec nego što će Srebrenica pasti. Snimio ih je Muharemov drug iz susjednog sela.

– Dođe on meni jedan dan i kaže:”Majko, hajde da se svi skupimo i slikamo,” kao da je znao da se nešto sprema. A ja mu kažem šta će nam to sada, Muhareme sine, da bar imamo kilo brašna da momku platimo, a on veli, ne treba majko, platit ćemo mu kad se rat završi. Tako je bilo, momak je, ne mogu mu se sjetiti imena, došao jedan dan i slikao nas, ali Muharem tada nije bio kod kuće. To mi je najdraža slika koju sam uspjela ponijeti u noći 10. jula 1995. godine, kada smo iz sela Bjelovac, u kojem smo živjeli, krenuli kod mog brata u Srebrenicu – priča Nura.

 

Kolone ljudi slijevale se u Potočare

Prava golgota odvijala se, kaže Nura, u noći između 10. i 11. jula, kada su se bujice ljudi iz okolnih sela, bježeći od četničkog noža, slijevale u Srebrenicu.

– Bili smo izmučeni od gladi jer mjesecima nije bilo hrane. Uvečer 10. jula naša familija se skupila u stanu mog brata u Srebrenici. Čitavu noć niko oka nije sklopio. Svi smo šutjeli i gledali jedni u druge, kao da smo znali da je to naša zadnja noć. Ujutro svi muškraci su krenuli prema šumi, a žene, starci i mala djeca prema Potočarima. Sinove nisam mogla ispratiti, onesvijestila sam se. Kad sam došla sebi sa kćerkom Mirsadom i ocem, koji je imao 75 godina, krenuli smo prema Potočarima. Prošli smo pored bolnice, unutra se čuo plač i vriska, ljudi su bili prestrašeni. Kolone ljudi iz svih pravaca slijevale su se prema Potočarima. Dok smo išli, odjednom sam ugledala najmlađeg sina Muharema te još nekoliko mlađih muškaraca koji su se valjda, bježeći od četnika, odvojili od ostalih muškaraca, i pošli prema Potočarima. Nisam znala šta da radim. Bilo mi je drago što je sa mnom, ali sam znala da će ga odvesti. Za braću i oca ništa nije znao – s bolom se prisjeća Nura.

Ne zna, kaže, kako je uopće sve ove godine živa. Sretna je što je dočekala da ukopa svoje najmilije. Ima još jednu želju, da dočeka da joj se kompletiraju ostaci Nusreta i Muharema, a onda, kaže, može sklopiti oči i “krenuti” u bolji svijet.

(Faktor.ba)