Ratni zločinci iz ratova devedesetih kao heroji, privilegovane i časne ličnosti

Osuđeni za najteža djela protiv čovječnosti, dokazani i sudskim presudama označeni ratni zločinci, izvođači krvavih radova političkih elita koje su vladale i vodile ratove tokom devedesetih godina, na prostoru bivše Jugoslavije, u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, tretiraju se uglavnom kao heroji, lica sa određenim povlasticama u društvu, nositelji vrijednosti i ličnosti za ugled i visoko poštovanje u sistemu.
To je, imajući u vidu kontekst iz jugoslovenskih ratova, gdje su Srbija i Hrvatska prednjačile u rehabilitaciji četništva i ustaštva, najizraženije upravo u ove dvije države. U Srbiji, državi koja je pred Haškim tribunalom proglašena kao aktivna u pomoći i organizaciji genocida u Bosni, odnosno, čiji su najviši generali i policijske glavešine osuđeni za najbrutalnija zvjerstva nad kosovskim Albancima, unazad skoro dvadeset godina, od kraja ratova i pada diktatorskog režima Slobodana Miloševića, nijedna vlast nije priznala niti prihvatila odgovornost za takvo mračno i tragično historijsko određenje.

Nakon odsluženja kazne u Haškom tribunalu, zbog dokazane odgovornosti za ratne zločine, u Srbiji je, u javnom životu, aktivno najmanje četvorica pripadnika ratno zločinačkih hordi režima Slobodana Miloševića. Dvojica su visoki funkcioneri dvije vladajuće stranke – Nikola Šainović nastavio je svoju političku karijeru odmah po povratku iz Haga u Socijalističkoj partiji Srbije, a Veselin Šljivančanin je našao svoje mjesto i poziv u Srpskoj naprednoj stranci. Tu je, razumije se i Vojislav Šešelj, lider Srpske napredne stranke, koji i dan danas u javnosti ima isti govor i retoriku, srećom bez tragičnih posljedica, kakav je bio slučaj devedesetih. Nebojša Pavković, još jedan haški osuđenik zbog najtežih djela protiv čovječnosti, ispostavio se nakon povratka iz zatvora kao pisac i propagandista vrijednosti ratovanja u ime Ministarstva odbrane, na čijem je čelu još jedno ratno huškačko lice iz devedesetih – julovac, Aleksandar Vulin. Vojin Lazarević, takođe, kolega po zločinstvu gore nabrojanim danas politički i, recimo, aktivnim u intelektualnim krugovima, po povratku u Srbiju iz zatvora, dobio je čast da drži predavanja na Vojnoj akademiji.

Jasno je da je na vlasti u Srbiji upravo ratna elita iz devedesetih, vremena u kojem su četvorica navedenih zločinca, na osnovu politike predvođene od strane predsjednika Socijalističke partije Srbije, a uz svesrdnu pomoć ili kritiku zbog izostanka još brutalnijih i tragičnijih ratnih pohoda i većeg broja žrtava – Srpske radikalne stranke, danas preimenovane u Srpsku naprednu stranku, počinila sudski dokazane strahote nad pripadnicima drugih naroda bivših jugoslovenskih republika. Upravo su nasljednici i politički sinovi Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja ključne političke figure u državi, koje se nikada nisu odredile u kontekstu sopstvene odgovornosti za ratno huškačku retoriku, već su u političkoj karijeri nastaloj nakon petooktobarske revolucije nastavili da zastupaju iste nacionalističke i mrziteljske ideje, što u najvećoj mjeri čine i dan danas. Nepriznavajući genocide, etnička čišćenja, vodeći državnu politiku sukobljavanja sa narodima sa kojima su do jučer vodili ratove.

Zato je danas normalno, nikoga posebno ne uznemirava i ne začuđuje to što recimo u Predsjedništvu Socijalističke partije Srbije sjedi Nikola Šainović, bivši potpredsjednik Vlade Savezne republike Jugoslavije, osuđen na 18 godina zatvora pred Haškim tribunalom zbog deportacija i drugih nehumanih djela, ubistava i progona na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, s namjerom da prisilno raseli dio kosovskih Albanaca i promijeni etnička ravnoteža Kosova, gdje bi ponovo bila uspostavljena kontrola Srbije. Sva ova određenja Šainovićevog političkog angažmana iz devedesetih nisu nikakva prepreka za vladajući SPS i njegovog lidera Ivicu Dačića da mu dodijele visoku političku funkciju i prepuste se njegovim djelima. Pretpostavka je da je Šainović zapravo u tom stranačkom ustrojstvu za vrijeme Slobodana Miloševića bio kolega od ugleda, neko o čijoj karijeri su sanjali upravo oni koji danas uz lidera Dačića vode tu partiju, a time i cijelu državu, piše Danas.rs.

Zločinac koji je organizovao mučenje i odvođenje 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje 264 ljudi na Ovčari, spriječavao evakuaciju 4000 civila, nakon pada Vukovara ih izdvajao iz kolone, Veselin Šljivančanin, danas je funkcioner Sprske napredne stranke, koji se ne ustručava da govori na tribinama, dijeli lekcije u javnosti o moralu, vojničkoj hrabrosti i ostalim vrijednostima namijenjenim „našoj djeci“. Neka djeca koja su potpala pod drugačiji uticaj i sistem vrijednosti u kojem je ratno zločinstvo razlog za dubok stid i suočavanje, kažnjavanje i lustraciju onih koji imaju krvave ruke, pokušala su da spriječe da Veselin Šljivančanin iznosi svoje naopake stavove i sa javnošću podijeli vrijednosti koje veličaju zločinstvo i mržnju nad narodima, za šta su, u današnjoj Srbiji, platila i glavom, ali i novčano. Riječ je o aktivistima Inicijative mladih za ljudska prava, koji su, prije dvije godine, na tribini Srpske napredne stranke, u Beškoj, pokušali da spriječe Šljivančanina da govori, razvijajući transparent „Ratni zločinci da zašute da bi se progovorilo o žrtvama“.

Aktivisti te organizacije osuđeni su na novčane kazne zbog narušavanja javnog reda i mira, jer je sud procijenio da poruke koje javnosti ima da ispostavi ratni zločinac ne remete mir i red u društvu.

O tome da Vojislav Šešelj, kojeg je Haški sud osudio na deset godina zatvora jer je dokazano odgovoran za progon i deportaciju nesrpskog stanovništva, i danas uživa privilegije širenja govora mržnja sa skupštinske govornice, da na javnim mjestima pali zastave bivših jugoslovenskih republika, poziva na sukobe i jasno izražava da bi sve opet isto ponovio kao što je činio devedesetih kada bi bio u prilici, usljed teške očiglednosti, izlišno je i govoriti.

Portal BBC na srpskom sažeo je nedavno situaciju u vezi sa ovom temom, ispostavljajući utisak da ni u toj susjednoj državi situacija u vezi sa suočavanjem i osudom onih koji su ukaljali nacionalni obraz, nije mnogo drugačija. Osuđeni hrvatski ratni zločinci uglavnom žive mirno i osigurano daleko od javnosti, kao što je to bilo i tokom izdržavanja njihovih zatvorskih kazni, uz blagoslov i svesrdnu pomoć hrvatskih institucija, piše za taj portal Mašenjka Bačić, slobodna novinarka iz Splita. Navodi da su tamošnji mediji nedavno otkrili kako je Tomislav Merčep, pravosnažno osuđen na sedam godina zatvora zbog ubistva 43 civila, tokom služenja kazne, ovog ljeta na račun državnih poreznih obveznika 15 dana proveo u Krapinskim toplicama. I Mirko Norac, koji je danas na slobodi, nakon odsluženja dvije trećine kazne zbog ratnog zločina protiv srpskih civila na području Gospića i Medačkog džepa, tokom zatvorskih dana imao je slobodne vikende. Nakon puštanja na slobodu 2011. godine povukao se iz javnog života, do nedavno, ovog septembra, kada je prisustvovao svečanom obilježavanju 25 godina akcije Medački džep. Norac se, piše BBC na srpskom, tako pojavio na službenom obilježavanju akcije, koja je u historiji trebalo da bude zabilježena kao oslobađanje hrvatske vojske, no upravo je zbog ovog ratnog zločinca taj uspjeh pao u drugi plan zahvaljujući ubistvima nevinih zbog kojih je osuđen. Na obilježavanju je, svakako, prisustvovao i cijeli državni vrh, i bilo bi za očekivati da se ogradio od osuđenog ratnog zločinca. Umjesto toga, ministar obrane Damir Krstičević izjavio je medijima kako je Norac čovjek koji nosi svoj krst, te da mu je drago što se našao tu.

Navodi se dalje da saborski zastupnik Branimir Glavaš iz javnosti nikad nije nestao, čak ni dok mu se sudilo u slučajevima „garaža“ i „selotejp“. Presudu je u međuvremenu ukinuo Vrhovni sud te Glavaš čeka ponovo suđenje. Još jedan osuđeni hrvatski ratni zločinac iz susjedne BiH, Dario Kordić, osuđen za pokolj u Ahmićima i sukob u dolini Lašvi, po puštanju na slobodu prije četiri godine, rado je viđen gost po crkvama i različitim manifestacijama kao što je, na primjer, otvaranje Caritasove kuće za mlade, a najavio je i učešće u politici. Kad je pušten na slobodu, na zagrebačkom aerodromu dočekalo ga je par stotina ljudi, među kojima su bili i neki političari kao i sveštenici, ali i sisački biskup Vlado Košić.

Zvuči možda paradoksalno, ali s obzirom da je Republika Srpska entitet Bosne i Hercegovine, i u toj državi, u javnom životu, prednjače ratni zločinci koji su učestvovali u projektu stvaranje „velike Srbije“. Riječ o Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku koji uživaju sve počasti koje im privilegovan status navodne borbe za „sve Srbe u jednoj državi“, od strane tamošnjih vlasti, prije svih, Milorada Dodika, jeste upriličen. Kao eklatantan primjer rehabilitovanog zločinca, koji nije srpske nacionalnosti, navodi se načelnik Velike Kladuše Fikret Abdić, kojeg je sud u Hrvatskoj osudio za ratne zločine baš u tom gradu.

Izvor:vijesti.ba

Leave a Reply