SRBIJU ZBOG OVOGA NEĆE OPRATI 10 VODA; JEZIVA SVJEDOČANSTVA PREŽIVJELIH: Miloševićevi koljači su poredali njih 118 i brutalno ih smaknuli, potoci krvi tekli su ulicom…

Najmlađi ubijeni imao je samo 13 godina, ovo je priča rijetkih preživjelih o potočićima krvi koji su se slijevali u seoski potok

Tijekom godina polje uz potok u središtu Pustog Sela na Kosovu zaraslo je u žbunje. A posljednjih dana Tahir Krasniqi počeo se premišljati da li da uzme sjekiru i posiječe trnovite grane kako bi raščistio mjesto na koje su prije 20 godina njega i 118 drugih civila odveli kako bi ih pobili. Priču o ovo masakru donosi BIRN i opisuje ono što se dogodilo 31. ožujka 1999. kada su Miloševićeva srpska vojska, paravojne jedinice i policija opkolili stotinjak kućanstava u općini Orahovac.

UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ

U tjednima koji su tome prethodili, stanovništvo općine se udvostručilo zbog rata i izbjeglica. Sat vremena srpske snage granatirale su mjesto, a onda su ušle i počele okupljati civile na tom polju, odvajati muškarce od žena. Ženama su naredili da odu iz sela.

“Kada je kolona žena i djece krenula prema Đakovici, počeli su nas udarati. Isuf Nushi bio je ranjen granatom i njemu su tijelo isjekli noževima, kazao je Krasniqi za BIRN.

Sveukupno su u četiri skupine podijelili 119 muškaraca.

“U prvoj skupini bila su djeca od 13 do 17 godina. Natjerali su ih da otpješače oko 30 metara dalje i onda ih pobili. Isto se dogodilo i drugih skupini. A ja sam bio u trećoj. Bilo je oko 20 muškaraca s mitraljezima koji su pucali”, prisjetio se Krasniqi.

Posljednja stvar koje se sjeća danas 75-godišnji Krasniqi, trenutak je u kojem je pokušao izbjeći drvo crnog trna koje mu je bilo blizu lica dok su se ubojice pripremale početi s ubijanjem i treći put.

“Ne znam jesam li izgubio svijest ili sam bio u drugom svijetu. Sjećam se samo bujice vode kada sam dopola pao u potok i tijela drugih oko mene. Bila je noć”, rekao je.

Rekao je da je tako proveo nekoliko sati, bez da se pomicao jer je kuća u blizini gorjela i osvjetljavala okolicu.

“U nekom trenutku sam se probudio i krenuo kroz mrtva tijela. Posljednje lice kojega se sjećam bilo je ono 17-godišnjeg Zaima koji je došao iz drugog sela i našao utočište u mojoj kući”, rekao je.

Kako je prolazio kroz vodu, ugledao je dva svoja rođaka koji su pobjegli i sada hodali nizvodno. Poslije je vidio da je preživjelo ukupno 13 ljudi. I svi su bili ranjeni.

“Hodali smo cijelu noć potokom i kroz planinu sve dok nismo došli do susjednog sela Polluzhe. Tek tada sam shvatio da su dva metka pogodila i mene. Do tog trenutka nisam ih osjećao”, rekao je.

Beqir Krasniqi danas ima 79 godina i on je bio u četvrtoj skupini, posljednjoj određenoj za smrt. Rekao je da je sve bilo gotovo za sat vremena.

“Bilo je 17.02 kada je počeo užas. Moj brat, Pajazit, bio je tamo. Imao je 45 godina. Vidio sam kada je pao na tlo. Vidio sam i kada su u trećoj grupi pobili moje druge rođake. Još se vidjelo”, rekao je Beqir Krasniqi.

Prisjetio se kako je, približivši se mjestu pogubljenja, ugledao hrpu mrtvih tijela.

“Vidio sam posvuda krv, vidio sam kako se slijeva i otječe u potok. A onda su ispaljeni meci”, kazao je.

Svijesti ga je prizvalo jaukanje jednog ranjenog.

“Bio je to naš susjed Murtezan. Otpuzali smo kroz potok i vidjeli Tahira i druge koji su preživjeli. Tada sam vidio Srbe kako odlaze iz mjesta koje je cijelo bilo u plamenu”, pričao je.

Dan poslije Tahir Krasniqi i još neki lokalni stanovnici otišli su do sela kako bi sahranili pobijene.

“Počeli smo skupljati tijela i kopati grobove. Kako bismo ih poslije mogli prepoznati, zabilježili smo njihova imena na njihove remene i na drvenu oznaku svakog groba”, kazao je.

“Neki od njih bili su spaljeni, tako da ih nismo mogli sve identificirati. Omotali smo tijela dekama i najlonskim plahtama koje su nam bile donirane iz humanitarnih organizacija za kuće koje su bile spaljene 1998.”, dodao je.

Tri dana trebalo im je da u tajnosti sahrane sve žrtve, jer su srpske snage u nekoliko navrata ulazile u mjesto i pucale na ljude koji su sahranjivali mrtve. Tahir Krasniqi se jako dobro prisjeća ta tri kišna i vjetrovita dana u travnju 1999. dok je čekao da odu iz mjesta kako bi on i ostali preživjeli nastavili sa sahranjivanjem.

“Neki od njih ostali su u otvorenim rupama, kiša ih je potopila prije nego što smo stigli pokriti ih zemljom”, rekao je.

Pajazit Krasniqi, koji je u Pusto Selu izgubio 20 rođaka, tijekom godina je prikupio dokaze o pokolju i žrtvama i objavio ih u knjizi. Rekao je da su neka tijela nakon pokolja spaljena u traktorskoj prikolici. Od šest takvih, četvero je bilo djece, a najmlađe je imalo 13 godina.

travnja srpske snage vratile su se u Pusto Selo i iskopale svih 106 tijela bagerom.
“Utovarili su ih u kamion i odvezli prema Orahovcu”, rekao je Pajazit Krasniqi.

U lipnju 1999. ostaci ubijenih u Pustom Selu pronađeni su u tri masovne grobnice u Orahovcu, Prizrenu i u Suvoj Reci. Osam tijela nisu nikada pronašli. U tom selu svog oca i nećaka izgubio je Maliq Fetahu iz sela Guri i Kuq, odakle su pobjegli kako bi se sakrili ovdje. Rekao je da je tek prije nekoliko mjeseci pronašao samo tri kosti od oca za čijim ostacima traga sve od tada.

“Na tijela smo čekali 20 godina. Koliko ćemo trebati čekati na pravdu?”, pitao se.

Njegov otac Salih imao je 83, a njegov nećak Blerim samo 13 godina. 2009. Beqir Krasniqi svjedočio je na suđenju srpskim službenicima Vladimiru Lazareviću, Vlastimiru Đorđeviću, Nebojši Pavkoviću i Sretenu Lukiću na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Bivši generali Pavković i Lazarević, bivši general policije Lukić i bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova Đorđević svi su proglašeni krivima za ubojstva, progon i nehumano postupanje s kosovskim Albancima 1999., što je uključivalo i pokolj u Pustom Selu. Lazarević je osuđen na 14 godina zatvora i otada je pušten, Pavković je dobio 22, Lukić 20, a Đorđević 18 godina. Beqir smatra da izrečene kazne ne pružaju pravdu žrtvama.

“Zaslužili su najmanje doživotni zatvor”, rekao je.

U nedjelju je održana komemoracija za žrtve povodom 20 godina pokolja. Obraćajući se obiteljima žrtvama, načelnik Smajl Latifi rekao je da je to jedna od najvećih tragedija Kosovskog rata.

“Stotinu i šest ljudi poredano i je hladnokrvno pobijeno, isplanirano i po naređenju… A onda su ih iskopali kako bi uništili tragove zločina koji se ne može sakriti. Time su Srbi počinili dvostruki zločin”, rekao je Latifi.

Spomenuo je i to da su izravni počinitelji zločina ostali slobodni. 20 godina poslije Tahir Krasniqi i njegov prezimenjak Beqir jedini su preživjeli koji su još na životu.

“Svi drugi preživjeli su poumirali. A ja želim svjedočiti na sudu prije nego što i ja umrem”, rekao je Tahir Krasniqi.

A onda je dodao: “Bojim se da taj dan neću dočekati.”

Izvor:slobodna-bosna.ba

Leave a Reply