Srpska sramota zvana “Krivaja 95” – Kako je pala Srebrenica?

krivaja
Karta napada na Srebrenicu koju je izdala američka CIA

Najtragičniji događaj u preko dvadeset stoljeća dugoj historiji Srebrenice desio se u julu 1995. godine. Pored toga sto je u aprilu 1993. godine Rezolucijom OUN tzv. Enklava Srebrenica proglašena demilitarizovanom i „zaštićenom zonom“, pripadnici Vojske Republike Srpske, potpomognuti vojnim i paravnojnim formacijama iz Srbije, u julu 1995. godine izvršile su genocid nad bošnjačkim narodom. Oko 25 hiljada žena i djece, te preko 3 hiljade muškaraca pobjeglo je iz grada, pred ofanzivom Vojske Republike Srpske, prema bazi holandskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a u Potočare. Ostali muškarci, njih oko 12 hiljada, sklanjaju se u sumu na rubu demilitarizovane zone u cilju da se dugim marsem od stotinjak kilometara pokušaju probiti do slobodne teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na tom putu, veliki broj muškaraca je nestao ili je ubijen kao i većina od preko 3 hiljade muškaraca koji su se predali UNPROFOR-u u Potočarima. Oko 400 žena, koje su konvojima prevezene na slobodnu teritoriju, također je nestalo. Potpuna istina o onome sto se dešavalo u Srebrenici i njenoj okolini u krvavo ljeto 1995. godine, vjerovatno se nikada neće ni saznati. Međunarodna zajednica, posredstvom UN – trupa na terentu, je svjedok genocida u Srebrenici. Uloga svjedoka u svakom zločinu je da govori istinu. Nažalost, u današnjem svijetu veću moć i ulogu ima laž, nego istina.

Reklama

Veoma je teško pisati o srebreničkim dešavanjima iz ljeta 1995. godine, a ne dati jedan opširniji osvrt na sve ono što se dešavalo u periodu od aprila 1992. godine do jula 1995. godine. S toga ćemo u kratim crtama dati samo kraći osvrt na sve što se dešavalo u tom periodu. Međutim, svakako da će u budućnosti biti napisan jedan opširniji članak o dešavanjima u Srebrenici do početka ljetne golgote naroda srebreničkog kraja.

28.divizija
Amblem 28. divizije ARBiH koja je branila srebrenički kraj od srpskih napada. Bila je potčinjena 2. korpusu ARBiH. Krajem rata biva potčinjena direktno Generalštabu ARBiH

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu, koja je počela 1. aprila, već u prvim mjesecima rata Jugoslovenska narodna armija je okupirala većinu teritorije BiH. Kada je 18. aprila 1992. godine u Srebrenicu stigao ultimatum o predaji oružja, Srebrenicu je napustila većina njenih stanovnika, dok je svega 365 Srebreničana ostalo u gradu. Slabo naoružani pripadnici TO BiH i policije u Srebrenici nisu htjeli predati oružje, nego su se skupa sa narodom povukli u šume. Paravojne formacije iz Srbije, te domaći Srbi iz stranke SDS ušli su u nebranjeni grad i držali ga pod okupacijom dvadeset i jedan dan, sve do 9. maja 1992. godine kada je Srebrenica oslobođena. Od maja 1992. godine do aprila 1993. jedinice ARBIH (28. divizija) pod komandom Nasera Orića vode konstantne borbe protiv višestruko naoružanijeg neprijatelja te oslobađaju ogromne teritorije (oko 1 000 km2). Posebno su se istakle oslobodilačke akcije na Podravanje, Voljavicu, Fakovice, Zalazje, Kravicu, Sase, Skelane itd. Slobodna teritorija se tokom 1992. i početkom 1993. potezala teritorijom srebreničke, bratunačke, vlaseničke i zvorničke općine sa većim naseljima: Srebrenica, Potočari, Nova Kasaba, Sućeska, Žepa, Konjević Polje, Cerska i Kamenica kao centrima otpora. Među tim teritorijama postojala je dobra komunikacija, ali je ona bila izolovana od šire teritorije koju je kontrolisala ARBiH na zapadu. U takvoj izolaciji se već krajem 1992. godine počinju pojavljivati problemi sa hranom, lijekovima, odjećom i obućom, te naoružanjem i municijom neophodnim za odbranu. Prvi konvoj humanitarne pomoći ušao je u Srebrenicu u novembru 1992. godine, osam mjeseci poslije blokade grada. Situacija u Srebrenici se naročito pogoršala poslije velike agresorske ofanzive – “Pesnica 93”, koja je počela u januara 1993. godine. Nakon pada Cerske i Konjević Polja, 11. marta 1993. godine u Srebrenicu dolazi glavnokomandujući UN – snaga, francuski general Filip Morion. U Srebrenici se zadržao sve do 28. marta, povremeno izlazeći iz grada na pregovore. Pred okupljenim narodom, ispred zgrade pošte u Srebrenici, izjavio je famozne riječi:„Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih nacija“! Međutim, srpske vojne snage su i dalje nastavile napade na grad sa svih strana. Jedna diverzantska grupa srpskih vojnika je čak upala i u sami grad te pokušala zauzeti gradsku bolnicu, ali je uspješno likvidirana. 6. aprila počinje presudne bitke za Srebrenicu, a najkritičniji dani su bili 15, 16. i 17. april 1993. kada su vođene borbe na svega dva kilometra od grada. Grad je na kraju uspješno odbranjen. Kanadski bataljon UN-a, poslije više pokušaja ulazi 18. aprila u grad, u misiji zaštitnih snaga, da bi ubrzo zatim počeo proces demilitarizacije Srebrenice. Demilitarizacija je završena 5. maja 1993. godine, kada je general Morion posljednji put boravio u Srebrenici. Cjeloukupno lahko i teško naoružanje jedinica ARBiH u Srebrenici stavljeno je pod kontrolu UN-a a bezbjednost nad Srebrenicom preuzele su snage UNPRFOR-a. Srebrenica je prema Rezoluciji OUN-a, broj 814. i 824. proglašena „zaštićenom“ i demilitarizovanom zonom pod kontrolom vojnih snaga UN. Na preostalih 140 km2 slobodne teritorije, na kojem je živjelo oko 40 000 stanovnika, nastavljen je život, nešto bolji nego u prethodne dvije godine rata – do jula 1995. godine.

Holandski YPR - 765 transporter
Holandski vojnici u Srebrenici su se služili transporterima YPR – 765

Snage ARBiH, tačnije 28. divizija, stacionirane u Srebrenici i Žepi, su predstadstavljale respektabilnu vojnu snagu, barem na papiru. Međutim, od 12 000 boraca, za stalni angažman je bilo spremno svega 6 000 boraca, a od tog broja svega 2 000 je bilo naoružano. Ova divizija, obzirom da je bila odsječena od ostale teritorije RBiH, od sredine 1993. godine, opskrbljavala se materijalno – tehničkim sredstvima jedino pomoću helikoptera, koji su sve do 7. maja 1995. godine, kada je srušen helikopter ARBiH iznad Žepe, dostavljali naoružanje opkoljenoj Srebrenici. Veliki problem za branioce Srebrenice predstavljao je i slučaj “izvlačenja” komandnog kadra u aprilu 1995. godine, kada je gotovo cijela komanda 28. divizije, izuzev Ramiza Bećirovića i zapovjednika jedne od pet brigada, 28. divizije, bila poslana na doobuku u Tuzlu. Rušenjem helikoptera ARBiH u maju 1995. obustavljeni su letovi prema Srebrenici, tako da se oni nikada nisu vratili.

Od sredine 1993. do julskih dana 1995. godine, Drinski korpus VRS, koji je bio nadležan za slučaj Srebrenice, imao je svega nekoliko bezuspješnih napada na linije odbrane Srebrenice. Snage koje je VRS angažovala za početak srebreničke operacije gotovo su mizerne u poređenju sa snagama koje su učestvovale u velikoj januarskoj ofanzivi iz 1993. godine. Znajući da su snage ARBiH oslabljene planom razoružanja iz 1993. godine, angažovano je svega 3 000 vojnika, 10 tenkova i između 50 i 60 komada artiljerijskog naoružanja. Pored ovih snaga u operaciji su učestvovale i snage Vojske Jugoslavije, tačnije pripadnici 63. padobranske brigade i 72. brigade za specijalne operacije “Crvene beretke”.

Ratni zločinac Vinko Pandurević
Vinko Pandurević je za genocid u Srebrenici osuđen na 13 godina zatvora

U ranim jutarnjim satima 2. juna 1995. godine snage VRS su napale i zauzele posmatračku tačku E u Zelenom Jadru, koja je bila pod kontrolom holandskog bataljona UN. Nakon zauzimanja ove posmatračnice srpska vojska je uspostavila putnu komunikaciju Zeleni Jadar – Milići – Skelani. Ova komunikacija će predstavljati polaznu tačku za buduću julsku ofanzivu. Dva dana kasnije u Zvorniku, francuski general Bernand Žanvije, vrhovni general snaga UN za bivšu Jugoslaviju, sastao se u Zvorniku sa Ratkom Mladićem, gdje je dogovoreno da Mladić oslobodi zarobljene pripadnike UN, a zauzvrat Žanvije obećava da će prestati odobravati avionske udare na snage VRS.

Opkoljene snage ARBiH u Srebrenici su 26. juna izvršile gerilski napad na srpsko selo Višnjica, prilikom čega su pripadnici 28. divizije zapalili nekoliko srpskih kuća i ukrali nekoliko krava. U tom naleti teško su ranjena tri srpska civila, dok je jedan pripadnik VRS poginuo. Mladić će ovaj događaj iskoristiti kao povod za pripremu konačnog napada na Srebrenicu. Početkom jula poslao je pismo UN u kojem je naveo da je u napadu pripadnika ARBiH na selo Višnjica smrtno stradalo 100 srpskih civila, dok ih je preko 200 ranjeno. Ipak, trebamo imati na umu da je predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić, još 8. marta 1995. godine izdao tzv. Direktivu broj 7. za enklave Srebrenica i Žepa. U toj direktivi naređuje se sljedeće:”Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.” Bilo je i previše očito da događaj u selu Višnjica Mladić samo želi iskoristiti kao “Casus belli” za izvršenje konačnog čina – pokolja stanovnika Srebrenice.

Da bi zavarao snage ARBiH na ostalim dijelovima ratišta Mladić i zapovjednik Drinskog korpusa VRS Milenko Živanović, 2. jula, ofanzivi daju kodno ime “Krivaja 95”. Time je smatrao da će glavnina snaga ARBiH biti upućena na olovsko i zavidovićansko ratište, u cilju isčekivanja spajanja snaga VRS na Romaniji i Ozrenu. Pripreme za operaciju su dovršene 4. jula, a 5. jula izvršena je konačna koncentracija ljudstva i tehnike VRS oko Srebrenice.

Ratna razaranja Srebrenice su vidljiva i dan danas

U 3 sata i 15 minuta, 6. jula 1995. godine otpočeo je snažan artiljerijski napad snaga VRS na linije odbrane 282. brigade 28. divizije ARBiH, na čijem čelu se nalazio major Ibro Dudić. U 4 sata krenuli su i prvi pješadijski napadi pripadnika VRS. Odbrana je bila dodatno otežana, pošto su dva mjeseca ranije snage UN, na zahtjev Mladića, zakopale tranšee koji su bili iskopani, radi odbrane, od strane pripadnika ARBiH u Srebrenici. Također, jedini top kojeg je posjedovala ARBiH u selu Bajramovići biva blokiran od snage UN. Već u 5 sati UN izvještava da se vode grčevite borbe na prilazima Srebrenici. Najžešće borbe su vođene oko posmatračke tačke F holandskog bataljona, u mjestu Javor na jugoistočnom prilazu Srebrenici. Napad su izvele snage Zvorničke brigade, uz podršku Drinskih Vukova i elemenata 10. diverzantskog odreda, tri tenka i dva topa. Tenkovi VRS su vršili intenzivnu paljbu i po snagama UN koje, i pored toga što su posjedovale protutenkovski sistem “Dragon”, nisu uzvratile paljbu. Strahujući da bi svi bili zarobljeni od strane VRS nisu se usudili čak ni pozvati avionski udar na srpske pozicije. U prvom danu napada srpska vojska nije uspjela da probije linije odbrane branilaca Srebrenice.

Naredni dan, 7. juli, biti će posljednji dan relativnog mira u gradu. Snage UN su čak izvjestile višu komandu da smatraju kako je napad VRS obična provokacija te da njihov krajni cilj nije zauzimanje enklave, već samo eliminacija glavnine snaga ARBiH oko Srebrenice. Napad toga dana je trebao početi u 6 sati u jutro, međutim kako je preko noći padala jaka kiša napad je počeo tek oko podne. Ipak, ni ovog dana snage VRS nisu imale većeg uspjeha te su ponovo zaustavljene od strane pripadnika 282. brigade ARBiH.

Naser Orić
Naser Orić sa pripadnicima 28. divizije ARBiH. Mnogi smatraju da je izostanak Orića jedan od glavnih razloga brzog pada Srebrenice

Jutro 8. jula je svanulo sa nesigurnošću da li će srpski napad biti obnovljen. Samo tokom noći snage VRS su ispalile 275 artiljerijskih projektila oko Srebrenice. Na udaru se ponovo našla i posmatračnica UN snaga – Foxtrot. Oko 20 srpskih vojnika se približilo posmatračnici, a u 13 sati i 45 minuta jedan srpski tenk probio je zidine posmatračnice, tako da je ona faktički zauzeta od strane srpske vojske. Ubrzo su se još dva srpska tenka našla unutar pozicija posmatračnice. Holandski narednik Frans Rosum kontaktirao je komandu holandskog bataljona da dopusti povlačenje njegovih snaga. Dopuštenje je dobio, međutim to nije bilo moguće ostvariti pošto je jedan srpski tenk bio stacioniran svega 100 metara od njihove pozicije. U nemogućnosti da eliminišu ovu opasnost holandski bataljon se predaje snagama VRS sa kompletnim naoružanjem. Snage VRS su dopustili povratak UN u enklavu Srebrenica. Prilikom povratka u mjestu Javor zaustavljeni su od strane tri civila i jednog pripadnika ARBiH. Svrha zaustavljanja je bila sprječavanje njihovog povlačenja. Treba znati da je pozicija gdje se nalazila posmatračnica prije demilitarizacije bila važna strateška pozicija koju su držale snage 28. dvizije ARBiH. Padom ove tačke pala je i odlična odbrambena pozicija, koju snage UN nisu branile. Ipak, holandski pripadnici su uspjeli proći blokadu, ali u njihov transporter biva napadnut od strane pripadnika ARBiH. Transporter je sletio sa ceste  u blizini Srebrenice. Dva preostala transportera holandskog bataljona su krenula prema jugu gdje se nalazila linija fronta. Još jedan je blokiran od strane snaga ARBiH, ali se uspio povući. U povratku i on biva napadnut od strane jednog pripadnika ARBiH koji je bacio ručnu granatu na njega. Bilo je jasno da su pripadnici ARBiH bijesni na holandski bataljon zbog napuštanja položaja koji su ranije držali pripadnici ARBiH, i što se ne sprječava srpsko napredovanje. UN potpuno pogubljen novonastalom situacijom preostala dva transportera predaje sngama VRS koja će ih iskorititi da čitavu narednu sedmicu, lovi Bošnjake unutar i oko Srebrenice, dajući im time lažnu nadu da su zapravo spašeni od snaga UN. VRS je ubrzo zauzela i prostore sjeverno i zapadno od posmatračnice, tačnije mjesto Biljeg i kotu Vrhovi. Time je otvoren njihov nesmetani put prema centru Srebrenice. Daljnim napredovanjem zauzeli su selo Pusmulići i zaseok Ćićevci. Veoma brzo je dosegnuta linija: selo Pusmulići – Jelići – Živkovo Brdo.

Ratko Mladić i holanđani
Ratko Mladić i Tom Karemans zajendo nakon pada Srebrenice

Narednog dana, 9. jula srpske snage napadaju i jednu od preostale tri posmatračnicu UN snaga, S, koja se nalazila jugoistočno od enklave. Zapovjednik postaje, narednik Žan Breser ih je dočekao gotovo kao oslobodioce te im se predao u 9 sati u jutro. Uskoro je pala i posmatračnica K, zapadno od navedene posmatračnice S. Pripadnici posljednje posmatračnice D, napustili su položaje i prije dolaska pripadnika VRS. Srbi su time osigurali sve važne pozicije južno od rijeke Jadar. Srebrenici se bližio konačni pad. Snage ARBiH pružaju i posljednji ozbiljniji otpor kod sela Pusmulići. Nakon niza borbi, pripadnici VRS dolaze na svega 2 kilometra od centra grada početkom noći. Ubrzo su se, bez ikakvog otpora, probili i do sela Bibići, koje se nalazi na svega par stotina metara od centra Srebrenice. U međuvremenu u samom centru Srebrenice su se sastali major Ramiz Bećirović i Karemans. Karamens je ponudio Bećiroviću oružje UN snga. koje je bilo u lošem stanju i gotovo bez municije, a koje se nalazilo u skladištu UN snaga u Srebrenice. Na veliko iznenađenje Bećirović je to odbio te je zahtjevao NATO udare na položaje VRS, što je Karemans obećao, ali osim intervencije dva holandska aviona do ozbiljnijih udara nikada nije došlo, jer se Karemans bojao srpske odmazde. Ratko Mladić je svojim podređenim naredio finalizaciju srebreničke operacije. U isto vrijeme i Generalštab ARBiH na čelu sa Rasimom Delićem, izdaje naređenje 2. korpusu ARBiH da poduzmu mjere u cilju zaštite enklava Srebrenice i Žepe. Ove mjere će doći do izražaja tek nakon pada Srebrenice, dakle poslije 11. jula.

Četnici u Srebrenici
Pripadnici VRS u Srebrenici nakon zauzimanja grada 11. jula

U jutarnjim satima 10. jula komandant Ibro Dudić kod srebreničke pekare okuplja preostale pripadnike 28. divizije i naređuje da se krene u posljednji protunapad. Napad je otpočeo, u sedam sati, žestokim napadom 100 pripadnika 28. divizije na snage kojima je zapovijedao Vinko Pandurević. I pored početnih uspjeha u blizini sela Kozlje, pripadnici 28. divizije nisu imali snage da potpuno zaustave pripadnike VRS, prvenstveno radi potpune izmorenosti i nedostatka naoružanja. Ipak, u jednom trenutku gotovo potpuno su ih vratili na početne položaje, zauzimanjem sela Kozlje i okolnog Živkovog brda. Artiljerija VRS ih je zasula granatama, tako da su se pripadnici ARBiH morali povući. I pored toga što je u gradu bilo stacionirano blizu 3 000 pripadnika 28. divizije, njezin komandir Ramiz Bećirović nije bio u stanju da pošalje pojačanje. Malo ko je od njih još bio naoružan, a i preostala grupa je bila isuviše mala da brani prsten širine 50 kilometara. U međuvremenu komandir Bravo grupe UN snaga, kapetan Groen naređuje da se na četiri ulaza u grad stacionira 6 transportera i 50 vojnika sa protivtenkovskim raketama, kako bi se spriječio srpski ulazak u grad. Ovim činom došlo je do prve, nenadane i odvojene, saradnje sa snagama ARBiH u cilju zaštite civila. Međutim, kapetan Groen je naredio svojim vojnicima da ne pucaju u pripadnike VRS, osim u slučaju da se na njih zapuca. u 11 sati napadnuta je Prva grupa, vjerovatno od strane srpskog tenka iz mjesta Pribićevac, prilikom čega je ranjen jedan pripdnik UN. U 9 sati odigrala se i najneobičnija a i najgora epizoda cijelog perioda srebreničke ofanzive. Holandski bataljon zahtjeva od komande UN zračnu podršku. Oko 50 NATO aviona raznih vrsta, je već poletjelo i bilo spremno da djeluje, međutim zbog veoma loše koordinacije i česte promjene stanja na terenu holandski vojnici nisu bili u stanju da tačno odrede koje pozicije drži srpska vojska. NATO avioni su gotovo pet sati bili u letu, čekajući potvrdu koje mete trebaju da gađaju, ali do toga nikada nije došlo te su se zbog nedostatka goriva vratili u bazu. Oko 16 sati Srbi su krenuli u kontranapad kako bi vratili izgubljena brda oko Kozlja, na kojima je preostalo 10 hrabrih pripadnika ARBiH, koji se nisu željeli povući. Mali broj bosanskih ratnika nije bio u stanju zaustaviti srpski kontraudar. Oko 18 sati pripadnici ARBiH počeli su se okupljati u južnom dijelu grada kako bi uspostavili konačnu liniju odbrane u gradu. U međuvremenu je naređeno i onim transporterima u gradu, koji su imali prvobitno naređenje da zajedno sa ARBiH brane civile i grad, da se povuku. U 19 sati jedinica Vukovi Drine dolazi iznad grada na Bojnu. Pukovnik Karamans je gotovo cijeli dan ponovo pozivao NATO udare na srpske položaje, ali mu je rečeno da će do njih doći samo ukoliko VRS i dalje nastavi svoje napredovanje prema gradu. Malo prije ponoći u pošti su se okupili komandiri 28. divizije i političko vodstvo Srebrenice. Odlučeno je da se u 4 i 30, narednog dana, ponovo krene u kontranapad, tačnije u odsudnu bitku za grad. Plan je bio da se napadnu snage VRS s leđa, u reonu Bukove Glave. Karemans, plašeći se da bi VRS mogla ući u grad te eliminisati i sami holandski kontigent, ulazi u sobu i saopštava da u jutro zvanično kreću NATO udari na snage VRS. Time je spriječena odsudna bitka za Srebrenicu.

Memorijalni centar
Bivši američki predsjednik BIl Klinton je u sepmtebru 2003. godine otvorio Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, kao vječni spomen genocida nad Bošnjacima Srebrenice

11. juli 1995. godine! Utorak. Jutro je poprilično mirno, kako je izvjestio UN svojoj komandi. NATO aviona nije bilo na vidiku, iako je u 8 sati holandski bataljon formalno zahtjevao potvrdu intervencije, ali odgovora nije bilo. NATO udari su zahtijevani još dva puta, ali je ponovo došlo do problema oko određivanja meta a u jednom trenutku se čak pokvario i fax kojim su se razmjenjivali podaci. U međuvremenu VRS je otpočela sa granatiranjem pozicija unutar Srebrenice. U 14:07 prva grupa pripadnika VRS, na čelu sa Vinkom Pandurevićem ulazi u grad, sa južne strane. NATO udara i dalje nije bilo. Sa njima je u grad ušla i grupa od 10 grčkih dobrovoljaca kojima je komandovao “Antonio”, koji je pri zauzimanju prvih pozicija postavio grčku zatavu na crkvi. U međuvremenu glavnina snaga 28. divizije kreće u proboj prema slobodnim dijelovima u centralnoj i sjevernoj Bosni. Na veliko iznenađenje, i bosanske a i srpske strane, 33 minute nakon ulaska prvih srpskih vojnika u grad NATO avijacija bombarduje srpske položaje kod sela Bojna. Udar je očito bio samo “mazanje očiju” jer je tom prilikom uništeno samo komandno i jedno sanitetsko vozilo jedinice Vukovi Drine. Oko 16 sati blizu 1 500 srpskih vojnika se već nalazilo u Srebrenici. Istovremeno je zauzeto i komandno mjesto 28. divizije, koje se nalazilo restoranu Lovac. Petnaest minuta nakon toga u grad, sa škorpionom u ruci, ulazi i Ratko Mladić. Samo par minuta nakon njegovog ulaska u grad posljednjih par branilaca Srebrenice, koji nisu krenuli u proboj i koji su se sakrili kod stanice policije u nadi da će uspjeti eliminisati komandni kadar VRS, pucaju prema Mladiću i njegovoj pratnji. Nisu uspjeli. Time je skršen i posljednji otpor branilaca Srebrenice. Crna historija srebreničkog kraja je počela. Sve ono što se dešavalo poslije biti će tema nekog narednog članka.

Leave a Reply