STIDI SE NEKADAŠNJEG SEBE: KAKO JE DODIK PREŠAO PUT OD MARKOVIĆEVOG “REFORMISTE” I ATEISTE DO “VELIKOG SRBINA” I PRAVOSLAVCA!

Portal BN televizije objavio je analizu biografije i životnog puta Milorada Dodika koji odlikuju potpune nedosljednosti.

Pojedini mediji vjerovatno marketinški objavili su fotografiju kako je izgledao Milorad Dodik devedesetih i kako mu od tada stoji slika na zidu stranke odakle je krenuo, ali zaboraviše da naglase da je njegova opcija tada pobijedila da li bi bilo Srba i to baš u BiH i da li bi oni danas bili neki novi unijati?

Jedno su u pravu, podudarnosti između tih devedestih i sadašnjeg vremena ima, a to je njegova bliskost sa Hrvatima. Devedestih vođa mu je bio Ante Marković, a i danas je u bliskim odnosima baš sa Hrvatima sa kojima odrađuje brojne poslove.

Neki hroničari koji od devedestih, i malo ranije, prate šta se dešava na ovim prostorima, često se pitaju nije li Milorad Dodik “ubačeni čovjek među Srbe” koje je “zaludio”.  Mora se priznati da mu to nije bilo lako postići, jer je kada mu je teško išlo da ovlada Srbima bilo i kvalifikacija poput onih “ovaj narod je lud”. Ni crkva mu nije bila prihvatljiva pa je znao da kaže – “Ovi što vole Boga i crkvu neka idu u SDS”…

Borio se Dodik da ovlada Srbima sve do 2006. godine kada je uz pomoć ljudi iz SDS-a, bez obzira na strance, trijumfovao na tadašnjim izborima i od tada “većeg Srbina i vjernika nema” a u rukama su mu sve poluge vlasti.

Spreman da dogovara pakt i sa “crnim đavolom” samo da ostane na vlasti. To je dokazao u više navrata u praksi. Pristajao je i donosio odluke koje su išle u interesu njegovog ostanka na vlasti a ne naroda na koji se često poziva.

Nekadašnji dašak svježeg vjetra na Balkanu, kako ga je, stvarno, stara administracija nazvala, naučio je da se ponaša kako vjetar duva. I to mu za sada prolazi.

Zanimljiv je Dodikov dolazak na vlast, negdje pred kraj devedesetih, kada su svi u svijetu, Beogradu ali i u Srpskoj htjeli da se riješe tadašnje političke garniture SDS-a.

Tada je u igri bio Mladen Ivanić, koji je imao ugled i među Srbima, posebno u Krajini, bio je prihvatljiv i za Beograd, ali i za strance. Dobio je mandat od Biljane Plavišić, tadašnje predsjednice Republike Srpske, da formira vladu koja je trebala da “raskrsti” sa onim ratnim i poratnim vlastodršcima iz SDS-a.

Protiv Ivanića tada je bila Srpska demokratska stranka a bez njene podrške on nije htio da dođe na čelo tadašnje vlade. Ivanić je vratio mandat za formiranje vlade uz obrazloženje da ne želi da vodi vladu bez podrške Srpske demokratske stranke koja je bila tada broj jedan kod Srba i koja ima zasluge za stvaranje Republike Srpske.

Odbijanjem Ivanića, mandat da bude na čelu vlade prihvata Milorad Dodik, koji u holu Doma mladih u Bijeljini formirao kabinet i napravio računicu kako da dođe do “čarobna” 42 glasa, koliko je bilo potrebno, a presudnu ulogu iimao je glas Hrvata Franje Majdančića, koga je Sfor našao i doveo da glasa.

Izabran je, po svemu spornoj, na sjednici NSRS, iako su tu vladu sa Dodikom priznale sve vlade svijeta, zvanični Beograd među posljednjim. Miorad Dodik je tada došao glasovima poslanika iz stranaka Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića koji se, naročito ovaj posljednji, nisu mirili s činjenicom da postoji Republika Srpska. Takav način izbora Mladen Ivanić je odbio.

Vjerni Dodikov drug, bivši prevodilac u misiji Evropskih posmatrača ili bijelih kako su se tada zvali, Željka Cvijanović pohvali se juče učešćem svog oca na teslićkom ratištu kao da i drugi nemaju očeve koji su bili u ratu i koji su ginuli. Pohvali se i svojom ulogom u ratu da je,kako reče, ležala kada se porodila u bolnici gdje je bilo ranjenika, prekorivši druge da su u odnosu na nju bili dezerteri.

Nije teško pogoditi na koga je mislila, na Vukotu Govedaricu koji je imao 16 godina kada je rat počeo.

Stiče se utisak da bi za neke dobro bilo da ga nema.

Pa već kada mu prigovaraju oni koji sebe nazivaju “velikim Srbima”, treba da znaju da je Vukota Govedarica iz čiste srpske porodice, i sa očeve i majčine strane. Njegova porodica i kada to nije bio slučaj u Gacku, primala je popa u kuću i znala je da se nedeljom ide u crkvu. Slavila je i obilježavala Božić i onda kada to komunisti nisu odobravali. Odgojen je u duhu pravoslavlja, ne zato što je on želio, nego naprosto to je bila porodična tradicija kao i mnogih u to vrijeme koji su znali ko su i šta su.

Zamjeraju mu i gusle, jer zna, kako kažu, da gudi, a ne znaju ili zaboravljaju da je i to dio tradicije i to srpske.

Možda oni koji ne znaju, treba da nauče da su gusle nešto bez čega Srbin ne može i da se uz gusle pjeva i kada je čovjeku najteže, a treba podsjetiti one koji to još ne znaju da su kroz istoriju gusle mrzili svi srpski neprijatelji, a u vrijeme Austrougarske bila je i naredba o zabrani gusala, navodi se u analizi BN-a.

(Autor: Jelena Dabarčić/BN TV/SB)

Leave a Reply