Tako je govorio Senahid Bolić Bolo: “Mogli bi jednog dana odgovarati jer smo branili grumen ove naše zemlje”

U petak, 21. januara 1994. sedmicu nakon teškog ranjavanja u bici za Olovo, u tuzlanskoj bolnici u 36. godini umro je Senahid Bolić Bolo, legenda odbrane Olova, komandat 2. bataljona olovske brigade.
Postuhmno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” i “Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima”.

Odbrana Olova u ratu 1992-1995. bila je od neprocjenjivog značaja za odbranu BiH, a tokom odbrane svojom hrabrošću i odlučnošću istakao se komandant Bola.

Ranjen je sa puškom u ruci u borbama za Kruševo 14. januara 1994.

Očevici kažu da ga je za desni dio čela zakačio geler. U tuzlanskoj bolnici gledali ga saborci kako bespomoćno leži i gubi svoju prvu i posljednju ratnu bitku. Svjedočili su kasnije da je u tim trenucima na bolničkom krevetu izgledao kao i u životu snažan, lijep, prkosan.

Kažu njegovi saborci da mu je i tada ostao osmjeh na licu, te da su plakali svi za njim, i saborci i stanovnici uz rijeku Krivaju.

Ratni izvještač Radija BiH s olovskog ratišta Velid Džindo bio je blizak prijatelj i saradnik rahmetli Bole.

– Privilegija je bila biti u društvu takve ljudske gromade, junaka koji je danju praktično bio na liniji, pucao iz rova, a navečer bi se nadnosio nad karte i analizirao šta i kako dalje. Bio je više od običnog insana. Ratnik, gospodin, komandant, ljudeskara mehkog srca. Nije volio podrumaše i zabušante. Jedne prilike moj snimatelj Zlatan Kopić, Bolo i ja obišli smo, na njegov prijedlog, gotovo cijelu liniju fronta koja je spadala u zonu odbrane Bakićkog bataljona kojim je on komandovao. Snimili smo više stotina izjava boraca i svaki put bi, kad mu borac kaže: “Ja mislim…”, odgovarao: “Nemaš ti šta da misliš, ja sam tu da mislim, tvoje je da čuvaš ovaj grumen zemlje da ne prođu četnici!” – kazao je Džindo.

Koliko je volio domovinu kazuje i činjenica da ni svoje najvoljenije nije štedio u toj borbi, pa se priča kako je njegov brat Sifet dobio jednu od najopasnijih kota na olovskom ratištu, njegov otac hadžija Taib, bio je zadužen da svakog jutra osigura 100 litara mlijeka za kuhinju bataljona.

– Zatrefio sam se tog jutra kad mu je babo raportirao: “Gospodine komandante, imamo samo 70 litara. Ahmine krave zanoćile vani, pa nisu pomužene! To se hadžija više ne smije dešavati. Zadužite djecu, nane i djedove da sav mal zanoći u štali. Neću to više tolerisati, borcima ne smije faliti mlijeka”, naredio je rahmetli Bolo rođenom ocu – priča Džindo.

Pričali su saborci i kako je njihov komandant uvijek imao u džepu kliješta za vađenje zuba.

– Vještinu vađenja zuba naučio sam od oca Taiba, koji mi je poklonio kliješta. Mušterije vele: “Baš si lahke ruke”. Vadim zube na svakom mjestu i u svako vrijeme. I po danu i po noći, pod omorikom, u rovu. U Olovu nemamo nijednog stomatologa, tako da je sav posao spao baš na mene. Posebno se radujem kad rasteretim djecu – govorio je Bolo nekoliko dana prije prije pogibije.

Kažu kako je govorio kako se pribojava kako bi jednog dana borci mogli odgovarati za činjenicu da su branili grumen svoje jedine zemlje.

– Ne zaboravi, novinaru moj, mi, evo, časno i srčano branimo ovu našu jednu i jedinu domovinu. Poštujemo međunarodne konvencije o ratovanju i zarobljenicima. Poštujemo sva pravila ratovanja. Moji borci su prošli takvu golgotu, razumijem ih. Oni nisu samo ljudi! Ovi naši borci su roboti, oni su mašine… Ali, ne zaboravi, ponavlja ti tvoj Bolo, živi bili pa vidjeli. Mogli bi jednog dana odgovarati za činjenicu da smo branili grumen ove naše jedine i najdraže zemlje. Napiši to lijepo. Mogli bi odgovarati – prisjeća se Džindo.

Od naroda i boraca je uvijek tražio rad i borbu, odgovornost i istrajanost. Kažu da je bio izuzetan starješina, organizator, strateg, taktičar, vojnik, drug, komandant, dobar poznavalac vojnih vještina, izuzetan organizator, “čovjek koji se rađa jednom u sto godina”.

Senahid Bolić Bolo rođen je 11. marta 1958. u selu Bakići kod Olova. Bio je profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Prije agresije bio je fudbaler Stupčanice iz Olova. Izbijanjem ratnih dešavanja postaje komandir čete Bakići, komandant 68. odreda TO Olovo, a zatim, od od maja 1993. godine i komandant 2. bataljona u Prvoj olovskoj slavnoj brigadi

Ranije je jedna škola u Olovu nosila ime po njemu, ali je ono promijenjeno. Iza njega su ostali supruga Jasmina i dvoje djece, kćerka Aida i sin Jasmin.

Autor: Faktor.ba

Loading..